Zašto sam ljuta i zašto je to ok?

Prije dva ili tri dana (više ni ne znam sama koji je dan), opekla sam se ključalom vodom po bedru i zaradila dosta jake opekline. Sve je ok, muž je pod uputama doktorice na whats upu saniramo štetu. No, kažu da se takva nezgoda dogodi kad smo ljudi ili čak bijesni.

Jesam li ljuta? Jesam. Ljuta sam na virus, na sustav, na državu, na okolnosti, na sebe.

Ljuta sam na svijet. Je li to okej? Jest, drage moje. Možemo sad vikati o unutarnjem miru, sreći, radosti i zahvalnosti ili možemo pogledati istini u oči. Sada, više no ikad, vrijeme je kad svoje emocije ne možemo potrpati u neki ormar, zatvoriti vrata i praviti se da je sve u redu.

Imamo odobrenje biti i ljute i tužne, razočarane, preplašene, divlje, nemirne. Vrijeme je bolje nego ikad da zaustavimo lažne slike na mrežama, lažne nasmiješene face koje tvrde da je sve super. Jer nije.

Photo by Ahmad Odeh on Unsplash

Znači li to da ne opažavam sve razloge za sreću?

Apsolutno ne. Presretna sam što gledam svoje dijete kako napreduje, što ga stavljam spavati svaki dan i što se s njim ustajem svako jutro. Presretna sam što imam vrt. Presretna sam što imam klijentice koje su uz mene i u najvećim sranjima. Što imam muža. Što imamo tehnologiju. 

Može li ljutnja koegzisirati sa srećom?

Može. I mir sa nemirom. I strah sa hrabrošću i emotivnost s racionalizmom. Kako? Ako si sve dopustimo.

Život je dualan, sve može koegzistirati istovremeno. Biti u miru sa sobom ne znači da si zadovoljna sa svime, vidiš ružičasti svijet i sve ti je super, vibriraš samo pozitivne emocije.


Ako si ovih dana dala ili dobila otkaz, ako si morala zatvoriti svoj izvor prihoda i možda način na koji živiš svoju svrhu, ako si odvojena od roditelja koje voliš, ako si zatvorena s nekim koga ne voliš, ako si sama, ako nisi sama dovoljno, imaš pravo biti ljuta i istovremeno brojati blagoslove. Imaš pravo biti razočarana i istovremeno učiti iz ove situacije. Imaš pravo promatrati svijet i sebe „izvana“, a istovremeno biti unutra.

Što onda raditi?

Učiti se prepuštanju. Dopustiti si emocije. Sav kaos života smatrati predivnim i odvratno ružnim istovremeno. Ne, neće se odjednom svijest u svim ljudima promjeniti, neće nam biti bolje. Ali nam više neće biti isto. Skupi snage za to. Gledaj u sebe. Ne, ne moraš imati tišinu da bi gledala u sebe. I ja imam dijete pored sebe i nemam mogućnosti meditirati cijeli dan. Ali gledam u sebe i svoje reakcije.
Što me najviše zabolilo?
Čega se najviše bojim?
Na što sam najviše bila navezana?
Koga volim i što mi je važno?


Nije sad vrijeme da razmišljamo kako ćemo dalje kad ovo prođe. Jer ne znamo kad će proći i što će nas dočekati. Imamo teorije, ali ne znamo. Možda smo čak u rukama drugih. Naše odluke, naš životni stil, naše slobode su u rukama drugih. I zato imamo pravo biti ljute.
Ali ne smijemo zaboraviti da je naš unutarnji svijet i naša unutarnja sloboda u našim rukama. Samo našim rukama. Neka te ruke onda zagrle unutarnji svijet, a ne opaljuju šamarčinu za šamarčinom.


Više no ikad vrijeme je za autentičnost. Za stvarnost. Za realstagram, a ne instagram. Vrijeme je da napustimo sliku koju želimo vidjeti u ogledalu i sliku koju želimo pokazati na van. 

Vrijeme je da budemo brutalno svoje.

Par mojih savjeta je ovdje. Kako se ja smirujem i uzemljujem. To nisu zakoni, samo prijedlozi:

  1. Plešem. Sad kad ne mogu tijelom, zatvorim oči, pustim si neku stvar koja me raspali iznutra od tuge, ranjivosti i emocija i plešem u mislima. Upravo to je i namjera naših videa. Ne da vježbate jer se vježbati mora, nego da vježbate jer se tako susrećete sa sobom.
  2. Susret sa sobom. Osim plesa, tu je i meditacija. Sjedenje. Disanje. Meditacija i ples nisu metode za smirivanje nego metode koje ti pomažu da promatraš sebe i svoje emocije. Ako je do sada i bilo uvriježeno mišljenje da meditacija „smiruje“, vrijeme je da se to promjeni. Nije meditacija tu da te smiri nego da se vidiš. Istinski. Gledaš i misli i nemir i ljutnju. Budeš pristutna.
  3. Psovanje. Kad ništa drugo ne upali, ja psujem. Ko kočijaš. Sebi u bradu da me ne čuje dijete ili u kupaoni ako sluuuuučajno imam prilike zatvoriti vrata od iste.
  4. Plakanje. Kad ostanem sama – plačem. Ne zato jer se čistim ili nešto drugo nego naprosto jer mi treba da se ta knedla u grlu malo smanji. Nekad plačem jer sam dirnuta, nekad jer sam tužna, a nekad jer sam ljuta. Rastulim se ko malo dijete kad ima tantrume. 
  5. Povezanost. Kad mi se ne da, isključim telefon, kad mi treba podrška tražim je. Pružam je. Pa je opet tražim i pružam. Nešto je toplo oko ljutnje i bijesa kad vidim koliko nas je divnih. Da ima ljudi koji reagiraju bezobzirno, hladno i sebično, ali daleko je više onih koji su brižni. 
  6. Offline vrijeme. Ne mogu se skroz iskopčati, a niti želim (vidi točku iznad) ali imam vrijeme u danu kad sam totalno offline. Eventualno ostavim whats up. Samo zato da imam osjećaj da je neka nedjelja koju sam odlučila provesti doma sa svojom obitelji. To mi očuva zdrav razum.
  7. Ne gledam teorije i ne čitam o tome kako nam lažu. Yap. Istina je negdje, ko zna gdje, i ja imam osjećaj da je spoznati mogu samo unutra sama sa sobom. Jer jedni kažu jedno jedni drugo. Sto teorija zavjere, sto upozorenja da nas lažu oko ovoga ili oko onoga. Ne zatvaram oči pred tim. Znam da nas u mnogočemu lažu uvijek, pa tako i sad. Ali ako gledaš u sebe iskreno i budeš sa sobom otvoreno, imat ćeš jedinu istinu koja je bitna. 

Za kraj vas pozivam da budete okej i kad niste okej. I da plešete s nama. Ne da ispunite vrijeme i postanete bolje verzije sebe. Nego da pronađete vrijeme za užitak, da budete sa sobom i svojim emocijama i da spremno plešete sa svim što se podiže u vama.
Možeš isprobati uz pomoć videa

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.