Zašto anksioznost ne treba shvaćati kao neprijatelja?

Nemirne, drhtave noge. Ubrzano lupanje srca. Pulsiranje u glavi. Grčenje ramena. Plitko disanje, osjećaj kao da udišem do grla i zrak se ondje zaustavlja. Muti mi se pred očima. Cijelo moje tijelo razoružano je slabljinom. Zamišljam se kao jednu veliku želatinoznu masu. Lažem, ne mogu skrenuti fokus s fizičkih senzacija i išta suvislo zamisliti.

Srce kuca sve brže, pritisak u glavi jači je, evo sad i trnci u rukama, pa malo počinjem gubiti svijest, pa se vratim, pa osjetim hladan znoj na potiljku. Gledam oko sebe, kolege su koncentrirane na posao, nitko ne shvaća da se nešto događa. Odahnem. Preplavljujući osjećaj gubitka kontrole sve je prisutniji. Moram ustati i negdje otići, nešto napraviti, inače mislim da ću početi vrištati.

Image by Gerd Altmann from Pixabay

Sigurna sam da si poput mene, i ti u nekom trenutku svog života osjetila ovakve senzacije, možda i poneku koja nije nabrojana. Možda si se, poput mene, tada uplašila i pomislila da će nešto veoma loše uslijediti, jer zapravo ne znaš što se događa.

Znaš samo da nisi sva svoja i da ne znaš kako se vratiti u taj modus operandi. Prošlo je neko vrijeme, prošli su i svi ovi osjećaji, ali se sjećanje na njih urezalo duboko u tvoju fizičku i mentalnu memoriju.

Da te odmah mrvicu utješim – nisi sama.

Dapače, nisi ni u manjini. Anksioznost je danas postala uobičajena pojava, samo nažalost još nije toliko uobičajeno pričati o njoj. A treba. Treba jer je nevjerojatno koliko spoznaja da u tome nisi sama, i da kroz ovo s čime se svakodnevno boriš prolaze još mnogi drugi, olakša nošenje s time.

Kažem boriš, ali borba je zadnje što bi trebala činiti kad je u pitanju anksioznost koja se pojavila i ostaje uz tebe. Vrlo često, u paketu stižu i napadi panike. Ponekad to može biti sitni napad gdje ti srce brže zakuca, napraviš par dubokih udaha i izdaha, i prođe. Ponekad je to situacija kad ti je teško ustati iz kreveta jer se toliko bojiš svih prijetnji koje vani vrebaju. Meni se znalo događati i da bi naoko miran dan donio jedan od njih, dok bih primjerice čekala red na blagajni u trgovini, ili kad bih morala boraviti u zagušljivoj prostoriji. Sve mi je to predstavljalo neobjašnjiv problem, problem koji sam najčešće rješavala bijegom iz situacije ili prostorije, ovisno o tome što je bilo dostupno. S vremenom sam shvatila da ne mogu, odnosno ne želim, bježati cijeli život. I upravo je to shvaćanje postalo prekretnica u mom druženju s anksioznosti.

Photo by Riccardo Bresciani from Pexels

Što nas anksioznost može naučiti?

  • Skroz je okej zatražiti pomoć. Volim reći da spadam u skupinu jakih, samostalnih žena koje sve mogu same i kojima je bilo skoro pa ispod časti pitati za pomoć. Nebitno koga, sama činjenica da ja nešto ne mogu uzrujala bi me. Ona mi je pokazala da nisam ništa manje samostalna ako neke stvari prepustim osobama koje su u tome sposobnije/stručnije/brže od mene. Prvi korak nakon osvještavanja potrebe za pomoći, bilo je dogovaranje termina coachinga. Coaching mi je kroz posljednje 3 godine bio izvor pitanja i važnih saznanja o samoj sebi, kao i o mogućim triggerima koji su pozvali anksioznost na druženje kod mene. Tebi možda neće odgovarati, možda ćeš radije potražiti pomoć na druge načine, ali želim da znaš da te to što je zatražiš ne čini slabom. Upravo suprotno – mnogi ljudi nisu ni približno jaki da bi bili spremni zaroniti duboko ispod površine.
  • Sadašnji trenutak je sve što imaš. Isprobavanjem različitih tehnika za smirivanje panike i anksioznosti shvatila sam da je ona tu da te potakne (da ne kažem natjera) da se fokusiraš na sadašnji trenutak. To je posebno izraženo ako se javi vezano uz neki budući događaj pa krenu pitanja, pa strahovi, pa fizički simptomi. Ono što je kod mene funkcioniralo, je da se vratim u „sada“, žustrom šetnjom, meditacijom, razgovorom s osobom pored sebe, fokusiranjem na zvukove koje čujem. Što god je u tom trenutku najlakše, važno je bilo da ne dopusti umu da luta u situacije koje se možda neće ni dogoditi. Nekad mi ni to nije uspjelo, pa bih pustila i pričekala da prođe. I to je okej.
  • U redu je (ma, super je!) biti drugačija. Dugo mi je trebalo da prestanem gledati na anksioznost kao na slabost, manu koju od svih meni poznatih osoba posjedujem samo ja. Imala sam dojam da beskrajni krugovi misli u mojoj glavi crtaju govorne mjehuriće i da je ljudima jasno kakav se kaos unutra događa. Onda sam kroz razne eksperimente i situacije shvatila da oni to uglavnom ne primjećuju, osim kad im skrenem pažnju.
  • Važno je da ti razumiješ samu sebe. Kao društvena bića uvijek težimo tome da razumijemo druge i da oni razumiju nas. Kad su u pitanju izazovi, to nam razumijevanje postaje još važnije. Oprosti što ti ovo ovako kažem, ali osobe koje nikad nisu doživjele napad anksioznosti ili panike, nikad neće razumjeti kroz što prolaziš. Mogu naslutiti; ako ti žele pružiti podršku mogu naučiti kako biti tu za tebe, ali razumjeti možeš samo ti i netko tko je kroz isto (ili slično) prošao. Iako se ova misao može doimati veoma tužnom, meni je bila oslobađajuća. Odavno nam već govore kako se ne trebamo opterećivati onime što drugi misle, ovime je to postalo još izraženije. Kad sam došla do točke gdje sam razumjela sebe i neke od razloga zašto se napadi javljaju, osjećala sam se kao da sam pola problema riješila.  
  • Uvijek se možeš još malo više posvetiti sebi. U periodu kad su anksioznost i panike bile jako česte i jako teške, a ja sam se osjećala kao najgori promašaj u igri zvanoj život, izostale su mnoge stvari koje su me prije toga veselile i punile baterije. Jednostavna stvar poput odlaska na more ili masažu odjednom je predstavljala nešto strašno jer se nikako nisam mogla opustiti. Ali sam u tom periodu također otkrila kako me duge šetnje šumom opuštaju. Kako yoga i meditacija liječe moju umornu dušu. Kako mi beauty rutina nedjeljom ujutro predstavlja izvor sreće svakog tjedna. I držala se tih nekih stvari, dok nije došlo vrijeme gdje mi je opet bilo ugodno raditi ove druge.
  • Ranjivost povezuje ljude. Jedan od najvećih izazova s kojima sam se odlučila suočiti kad je u pitanju anksioznost, bio je razgovor o njoj. U početku me bilo toliko sram da sam tjednima skupljala hrabrost da svojim najbližima obznanim s čime se to borim i zašto sam tako čudna. Malo-pomalo, počela se provlačiti kroz razgovore s poznatim, ali i nepoznatim ljudima, kada bi razgovor krenuo u tom smjeru. Tad sam još uvijek mislila da je moje spominjanje anksioznosti ravno vražjem prasku koji bacim na pod između mene i osobe kojoj priznajem. Kao da naš odnos nikada više neće biti isti nakon što saznaju tu strašnu istinu o meni. Kako sam samo bila u krivu! Nije se jednom dogodilo da bi osoba nakon toga podijelila neku svoju „tajnu“, ili rekla kako se i sama s time bori već godinama. A kad znate te neke „velike“ stvari jedno o drugome, dijelite nešto što je puno više od uobičajenog razgovora. I tu nastaje magija.

Anksioznost nije tu da bi ti otežala život. Ona je tu da te podsjeti na one važne stvari u životu i pomogne ti ponovo se povezati s onim dijelovima sebe koje si negdje putem zakopala – vrijeme je da ih otkopaš. Navijam za tebe!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ostale objave