Svjetski dan svjesnosti o autizmu kroz stvarnu priču

Današnji svjetski dan svjesnosti o autizmu obilježavamo ulomkom iz knjige Dalibora Talajića, Most ponad burne rijeke u kojoj na iskren način prikazuje kako je to odgajati sina s autizmom i pokazuje nam i približava svijet autističnih osoba kako bi ga bolje razumjeli.

Ona nikad nije imala psa. A željela je to. Ja sam je uporno odgovarao, upozoravajući je da je to doživotna obveza, da je stan stalno pun dlaka, da ja nemam vremena uz Radamesa brinuti se i o psu, da će ona to morati sama… I ništa je nije odvratilo od te ideje.
A opet, svako bi dijete trebalo odrasti uz životinju. Ona uči jednoj posebnoj vrsti plemenitosti, predanosti, uči bezuvjetnoj ljubavi, potpunoj odanosti… Možda… Možda bi i to pomoglo Radamesu. I malo-pomalo, dao sam se nagovoriti na psa. Nećemo nikakvog rasnog, složili smo se i Vlatka i ja, uzet ćemo nekog napuštenog, iz prihvatilišta za životinje.
Vlatka je vrlo studiozna kad pristupa nekom problemu. Pretražila je, mislim, čitav internet dok nije našla psa koji joj odgovara. Ovaj je put morala biti kujica jer kažu kako su one privrženije. Štene, da bi se što bolje priviknula na nas od početka svog života. Moj je jedini uvjet bio da ne naraste velika.
Otišli smo u prihvatilište pogledati tu kujicu koju je pronašla, ali vidjevši joj majku, odmah je ispala iz izbora – izrast će u velikog psa.
No odnekud se u prihvatilištu, gdje je bilo dvadesetak pasa, pojavio Malik!
Već je bio odrasli pas s navršenih godinu i pol dana. Malen, pomalo zdepast, zakrivljenih prednjih nogu, jedno uho bilo mu je klempavo, strgan rep, kastriran, blago buljavih velikih očiju i krivih zuba. Toliko krivih da nikako nije u potpunosti mogao spustiti gornju usnu. Na prvi pogled reklo bi se da se stalno prijeteći kesi. Ali ne, njemu je tek usna zapela za zube. Znam da čudno zvuči, ali doista je bio predivan. I Malik je preselio iz prihvatilišta k nama.
I naravno da smo ga beskrajno razmazili, smio je sve, iako sam se ja kao trudio uspostaviti red, pa je već prve večeri spavao s nama u krevetu. Već prvo jutro našao sam ga uz Vlatku na njenom jastuku. Da, razmazili smo ga, složila se Vlatka, ali on to zaslužuje.
A Radames…
Kad je vidio Malika prvi put, vrativši se od mame, bio je malo nepovjerljiv. Malo mu se Malik prebrzo bio kretao, u početku mu nije ukazivao povjerenje. No vrlo brzo uspavljivanje nije moglo proći a da Malik nije s Radamesom u krevetu. A kmekavo jutarnje buđenje zamijenilo je veselo dozivanje Malika iz dječje sobe. Kad bih došao u vrtić po Radamesa, on bi dotrčao, veselo raširio okice i prvo što bi mi rekao bilo je: Imo Majika. Idemo Maliku.
Spontana komunikacija nešto je što je i dalje bilo odsutno kod Radamesa. S Malikom, spontana komunikacija bila je trenutna Uz Malika Radames je bio dijete bez ikakvog problema.
Šalio sam se tada kako je Malik Radamesov najbolji terapeut. Još dok sam živio s Tošom, zaključio sam kako anđeli nemaju halje, dugu plavu kosu i velika krila, niti žive tamo negdje gore iznad samog neba. Oni su tu među nama, govorio sam, imaju četiri noge i veseli razmahani rep.
A Malikovo ime na nekom od bliskoistočnih jezika znači upravo to: Anđeo.

Dalibor Talajić: Most ponad burne rijeke, Beletra 2018., 2019. 

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.