Suze se ne najavljuju

O da, i šta onda dobivam? Etiketu da sam preosjetljiva. Na što?

Da, romantični filmovi me znaju rasplakati, pjesma u meni zna probuditi bezbroj emocija . . . No, nitko ne gleda onu dubinu svega toga.

Nećete vjerovati da sam na nešto i bila hladna. Eto,valjda možeš biti i hladan i preosjetljiv. Zanimljivo. No, vratimo se na početak. 

Photo by Dids from Pexels

Početak zvan, potisnuta tuga. Znam da si i ti imala određene izazove u životu koji su te zaista znali zaboljeti. Znam i razumijem, vjerujem i većina. 

Kroz život sam se susrela s boli koja me znala čupati iznutra, koja mi nije dala disati, no u tom momentu moj ego je bio jači od mene. Odlučio je ne pokazati koliko boli. Potisnuo je svu tugu i ljutnju unutar sebe i stvorio ogroman zid. Onaj najgori koji se može stvoriti. Zid hladnoće i zid «Svejedno mi je». 

Nisam tad bila svjesna što s tim radim, no rekla sam samoj sebi, ne želim pustiti suze za osobe koje su me povrijedile. Nekad se ne možeš suzdržati, jer suze same idu. Bez obzira što se trudiš zaustaviti ih. 

Kada sam počela s osobnim rastom i razvojem, osvijestila sam do čega sam se dovela. Dovela sam se do toga da mi je najveća blokada bila primanje ljubavi. Teško je itko dopirao do mene. Nikad neću zaboraviti kad sam bila na jednom predavanju gdje smo vježbali intuiciju i gdje je svatko trebao za drugu osobu reći intuitivno što misli da joj sad u ovom trenutku treba? 

Za svih se govorilo sve i svašta, a kad su za mene trebali reći, nitko nije mogao izraziti točno što je to. I onda je predavač rekao, zagrljaj, samo to, ništa više. Tad sam se raspala i shvatila koliko te potisnuta tuga može zablokirati iznutra.

Znala sam biti u situaciji kada bi osjećala krivnju jer nisam osjećala tugu za neku situaciju za koju bi svi osjećali, a onda bi pogledala neki film i na totalno bezveznoj sceni ja bi se raspala. Plakala bi i plakala, jecala bi koliko bi me to nešto pogodilo.

Sada sam zahvalna na tom iskustvu koje sam prošla. Sada plačem kad god me netko povrijedi, ne dozvoljavam potisnuti ono što treba izaći. Dozvoljavam svom tijelu da to procesuira i otpusti. I to je ok. S tim naravno, dolazi i oprost. Vjerujte najbitnije od svega je praštanje. Svugdje će te moći pročitati o tome. Nije lako, napraštala sam se i vjerujem da još hoću. To je sastavni dio života. Moja odluka je da smo svi različiti i da svi rade najbolje što znaju. Ponekad te netko i povrijedi s postupkom, no tu se opet jave naša silna očekivanja, jer ako mi radimo ovako, očekujemo da i drugi rade tako.

«Kako može to napraviti drugačije, to je krivo.» 

Hmm. . .  koliko puta ste to rekli za nekoga, tko vam je «digao tlak». 

Onda se postavlja pitanje, tko smo mi da određujemo što je krivo, a što je pravo. Svi smo od rođenja prošli određene škole, učili od svoje okoline, a onda i iz vlastitih iskustva, no netko je učio na neke druge načine, netko je primao potpuno suprotna učenja nego mi, zato je normalno da se ne slažemo svi sa svime. Treba prihvatiti to. I ja sam učila prihvatiti i oprostiti. A to što opraštam ne znači da se slažem, već je to moja odluka da otpustim tu situaciju, povredu i emociju koja me guši i da nastavim dalje. 

Nije lako, no potrebno je. Vaše tijelo zaslužuje to, vi zaslužujete to. Vjerujte, ljutnjom štetite sebi, nikome drugome, jer ju vi osjećate, a ne netko drugi. Kao i sve druge emocije. A tuga je ta koja uvijek dođe sa svim tim i u redu je isplakati je. To ja zovem otpuštanjem i čišćenjem tijela.

Tako da drage moje prihvatite i isplačite se bez srama, sve ono što je nakupljeno, a kasnije dolazi samo lakoća.

A ona je ključ svega, zar ne?

Pročitaj još:
Organska komunikacija – sirovo i/ili zdravo?
Muško ženska prijateljstva – mit ili stvarnost?
Prakticirajte Wim Hof metodu uz aplikaciju koja vam pomaže


Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.