Što se skriva iza ljutnje?

U posljednje vrijeme često nailazim na članke prekrasnih ljudi koji dijele svoje životne priče. Ima tu puno tuge, nepravde i borbe, podizanja s dna i ponovnog građenja sebe i svoje okoline. Ljudi se općenito bolje osjećaju kada ih se čuje, a to digitalno doba svakako omogućava, ali isto tako mnogi su inspirirani pričama drugih i tako sami sebe potaknu na promjenu.

Općenito volim pročitati takve priče, drago mi je da ljudi istražuju sebe i kreću na put promjene i otvoreni su to podijeliti s drugima. Jer kad vidimo da je i drugima teško, nekako lakše prolazimo i kroz vlastite poteškoće.

Photo by Tirachard Kumtanom from Pexels

No, čitajući članak jedne djevojke koja je iznijela svoju tužnu životnu priču osjetila sam neopisivu ljutnju. Obično mi se ne događa da se ljutim na ljude kojima je teško, ali u ovom članku bilo je nešto što me dotaklo prilično intimno.

U prvi mah ljutnja se pojavila kao preplavljujući osjećaj bez kontrole i, na prvu, bez bilo kakvog smisla.

Sama pomisao da se ljutim već dok sam čitala članak začudila me. Kako mogu osjećati ljutnju kada djevojka priča o životnim nedaćama koje su ju snašle, o tome koliko joj je bilo teško i o tome kako se borila. Kako mogu biti toliko sebična i bezosjećajna prema nekome tko dijeli svoj život i svoju intimu sa mnom.

A u drugom trenutku preplavile su me misli: kako si uzima za pravo isticati se, zašto misli da je njezina priča vrijednija od drugih, zašto misli da je njoj teže nego svima ostalima … Dok su me preplavljivale takve i slične misli mog glavnog Sabotera – Suca* koji svima sudi, kako meni, tako i drugima, polako sam zastala i pitala se “a zašto ne?”…

Svatko ima pravo na svoju priču, i svatko ima pravo podijeliti svoju priču, iz bilo kojeg razloga. Nekome da možda konačno izbaci iz sebe sav jad i čemer, netko da inspirira druge, netko da jednostavno ima osjećaj da ga čuju… I sve su to legitimni razlozi jer svatko ima svoj život, svoja iskustva i svoje razloge. Svakome je njegova briga najveća. I tako i treba biti.

Dok sam samoj sebi objašnjavala i racionalizirala svoju ljutnju, preispitivala vlastite misli i stavove i polako vraćala vjeru u vlastiti zdravi razum, pojavila se neopisiva tuga i empatija.

Photo by Elle Hughes from Pexels

Pojavio se pravi rollercoaster emocija skrivenih iza velikog zida ljutnje koji ne dopušta vjerovati ljudima, prepustiti se i uživati u povjerenju i odnosima. I doista, iza početnog nerazumijevanja i odbijanja mogla sam u članku osjetiti to ranjeno biće kojem je učinjena nepravda od svijeta i od sebe, ali i prepoznati na tisuće tužnih priča koje se ovdje skrivaju. Jer svatko ima svoju tužnu priču. I svaka je ona tužna na svoj način. I svaka ta priča zavrijeđuje da ju čujemo i prihvatimo bez prosuđivanja.

A što se tiče moje ljutnje, svi imamo tu jednu reket emociju** koja skriva čitavo bogatstvo emocija. Bogatstvo autentičnih emocija koje možemo osjetiti ako samo odmaknemo veo ili zid koji skriva pravo blago emocija koje su nam u djetinjstvu govorili da nije primjereno osjećati. Ako samo dopustimo sebi zaroniti dublje u vlastitu priču i dopustimo si osjetiti bliskost prema sebi i prema drugim ljudima.

A koja je tvoja emocija koja se javlja nenadano i naoko bez razloga? I što brani?

________

*Prema konceptu Pozitivne Inteligencije, Saboteri su naučena ponašanja, misli i emocije koji su nam koristili u periodu odrastanja ali nam u odrasloj dobi rade više štete nego koristi. Od ukupno deset Sabotera, Sudac je najčešći obrazac. **Reket emocija (Transakcijska Analiza) je emocija koja se javlja kako bi prikrila emociju koju nam nije bilo dozvoljeno osjetiti u djetinjstvu. Kao i Saboteri, spada u naučene obrasce ponašanja koji su u odrasloj dobi više štetni nego korisni.

Pročitaj još:
Ima li smisla osvještavanje?
Smanjiti očekivanja od sebe i drugih – evo kako
Zamisli i realizacija – i 100 svjetlosnih godina između…

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.