S pjesnicima na izvoru inspiracije za 2021.

Godinu 2020. Aleksandar Stanković započeo je ugostivši u „Nedjeljom u dva“ poduzetnicu Kristinu Ercegović, a predzadnje prosinačke nedjelje na sugovorničko mjesto pozvao je pjesnikinju Moniku Herceg. Izbor gošća – jer treba zapamtiti i da su na oba područja istaknute dame– u jednoj od najgledanijih govornih televizijskih emisija, može se tumačiti kao (dobar!) znak da se interes javnosti u višestruko kriznoj 2020. godini možda ipak premješta s jalove politike na vitalni biznis i kreativnu umjetnost. Pa čak i ako nije trajna orijentacija, televizijska pozornost poduzetništvu i poeziji barem je jednokratno priznavanje građanskih prava djelatnostima koje su kod nas u senzacionalističkom prijelazu stoljeća potisnute prvo na medijske margine, a zatim i izgurane s margina.

Ali kao ni bez poduzetništva, bez poezije se ne može. Poezija je prirodna ljudska potreba jer nema ništa prirodnije nego riječima izraziti svoje osjećaje i tako ih osvijestiti, razjasniti, pojačati ili umiriti. Poezija se piše jer nemamo kome reći što osjećamo, jer ne želimo nikome reći što osjećamo, jer želimo ono što osjećamo otkriti, zapamtiti… bezbroj je razloga za pisanje poezije. Ono što pjesnici intuitivno oduvijek znaju, znanost je u međuvremenu dokazala – bavljenje poezijom na materinjem jeziku razvija apstraktno mišljenje, pridonosi razumijevanju sebe i drugih, uređuje osjećaje i bistri misli.

Internet je poeziji otvorio globalnu pozornicu, a kvantiteta je donijela i kvalitetu koja se kristalizira i citira, dijeli na društvenim mrežama i objavljuje u književnim web-časopisima. Svatko može imati svojih pet minuta slave i pregršt lajkova, a najdovitljiviji dobivaju i mnogo više, dok na virtualnom sajmu poezije vlada šarolikost u kojoj publika može pronaći vlastitu vibru i riječ po svojoj mjeri.

Izdvojili smo nekoliko protagonista aktualne poetske scene različitih godišta, senzibiliteta i pristupa, koji svojim stihovima i refrenima obećavaju da će se o njima pričati i u 2021. godini. Svaki pjesnik/pjesnikinja predstavljen je skicom portreta i po jednom pjesmom preuzetom s društvenih mreža ili iz online antologija.

Monika Herceg, sugovornica u Nu2, najnagrađivanija je mlada pjesnikinja koje je prije svoje 30. godine osvojila sve najprestižnije pjesničke nagrade. Rođena je 1990. u Sisku, završila školu u Petrinji, studira fiziku u Rijeci. Svojom prvom zbirkom poezije „Početne koordinate“ osvojila je nagradu Goran za mlade pjesnike, a zatim i nagrade Kvirin, Fran Galović, Slavić i Na vrh jezika. Sljedećim zbirkama „Lovostaj“ i „Vrijeme prije jezika“ potvrdila je svoj vodeći status i njezine su pjesme prevedene na nekoliko jezika. Jedna je od pjesnikinja koje svojim angažmanom i razumijevanjem uloge koju poezija može imati u društvu, dokazuju da je u poeziji radi poezije, a ne radi sebe. U svojim pjesmama istražuje osjećaj ženstvenosti, majčinstvo i feminizam, uz snažan osjećaj za etiku, prirodu i ekologiju. Odnedavno prihvaća izazov proze i svojom je dramom „Gdje se kupuju nježnosti“ pobijedila na natječaju za dramski tekst koji je raspisalo Hrvatsko narodno kazalište. Praizvedba se upravo priprema.

Foto: Preuzeto s FB stranice autorice- Pjesnikinja petkom -blog Monike Herceg

Monika Herceg: Tijelo

Ta pjesma, to nikako nisam mogla biti ja.

U glavi tvoji obrazi ponovljeni za potrebe rekonstrukcije pjesme,
bliskost ugušena pitomom vodom,
elektricitet koji nikoga
ne može oprati od mraka.

U udovima prepisani pokreti, majčino lupanje vratima
postupno ulazi u utočišta, ljetovanje zaraženo neizbježnom grubošću.
Godinama kasnije govorit će mi da
sam neprirodno tvrda, da će taj izostanak nježnosti
zaraziti neizlječivom sjetom sve koje pokušam voljeti.

U udovima odustajanje od hrabrosti
za ulazak u prostore napučene nepotrebnim stvarima.
Na pokretnim stepenicama
dan odmiče u kipteću gužvu,
ljudi u etikete robe na sniženjima,
vrijeme strpljivo razgovara s prstima
o brzini potonuća usred takve mahnite mase
koju je nemoguće prevesti u poeziju.
U udovima odustajanje od svih mjesta.

U trupu je nestabilno gnijezdo,
skučena ljubav u koju može
stati čovjek po potrebi.

Ta pjesma, to sam sigurno bila ja.
U pupku me škaklja sasvim prolazna noć.

Fotografija preuzeta sa FB stranice Društvo živih Pjesnika

Žarko Jovanovski ubraja se u slam pjesnike koji iznad svega cijene slobodu izražavanja i u svojoj će slobodi prednost dati žestokim, dramatičnim emocijama u impresivnom scenskom nastupu. Svoju poeziju interpretira glasno i uz široku gestikulaciju, viku i prijeteći prst. Rođen 1966., prozvan je „markantnim stricem alternativne scene“, a podržava ga ekipa slamera, među kojima je sisački kulturtreger i haiku pjesnik Siniša Matasović, s kojim se ponekad zajedno pojavljuje na pjesničkim večerima i na Jutru poezije. I dok se Matasović menadžerski posvećuje uređivanju kulturnog časopisa Alternator, Jovanovski demonstrira svoje talente na više područja – crta strip „Mrakci“, svira u punk-bandovima i objavljuje knjige. U poeziji je često angažiran i kritičan, rezigniran i ironičan, što dokazuju i naslovi njegovih zbirki –„Hrvatska“, „Besparica“, „Voliš li ti mene uopće“ i najnovija „Mislim da se ovdje više ništa ne da učiniti“. Negdje oko svoje pete zbirke poezije počeo je pisati prozu i objavio zbirku pripovijedaka „Priče o Lenjinu i Staljinu“ prevedenu i na ukrajinski. Svojim prvim romanom „Pizzeria Europa“ osvojio je ove godine VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman u iznosu od 100.000 kn i time je, paradoksalno, iznevjerio ideju dokumentarnog filma koji je Ljiljana Šišmanović o njemu snimila 2017. godine. Naslov je dokumentarca, naime – „Neuspješan skroz“.

Žarko Jovanovski: Adventska konfuzija marketinškog stručnjaka na kokainu

odaberite tip ovjesa
gume za zimu i sreću
naplatke svih veličina
lance za bacanje snijega u sužanjstvo
filtere za zrak i protiv njega
nervne otrove i tablete za prehladu…
niska marža!
samo kod nas:
klizaljke za budale
kurve za nevoljene, usamljene i maštovite
trovanje štakora u vašem podrumu i diskretna likvidacija susjeda
dostava montažnog fašizma na vaša vrata!
na vaše obiteljsko groblje
ili u zalazak sunca
(povoljan last minute aranžman!)
na pješčane plaže južnih mora
jer
vaše zadovoljstvo – utopijski je imperativ nepravde!
odaberite sami svoj san i svoj tip nefunkcionalne ulične barikade!
(ili se objesite)
da mi ne bi od sutra vješali
umjesto vas…

Ivica Prtenjača pjesnik je nježnog srca i grubog prezimena, čija velikodušna rečenica obuhvaća cijeli svijet razumijevanjem i dobrotom. Rođen je 1969. godine i pripada pjesnicima uvrštenim u antologiju suvremene hrvatske stvarnosne poezije „Drugom stranom“ Damira Šodana, koja je 2010. godine afirmirala grupu pjesnika među kojima su Drago Glamuzina i Ivana Bodrožić. Iako piše mnogo proze – osvojio je nagradu VBZ-a romanom „Brdo“ 2014. godine, a prošle je godine objavio i novi roman „Plivač“ –  Prtenjača se smatra pjesnikom od svoje prve zbirke poezije “Uzimaj sve što te smiruje“. Čvrst temelj njegovog nepobitnog pjesničkog statusa poetičnost je njegove rečenice, podjednako u pjesmi i u prozi, a dokaz pjesničke vokacije je i nova zbirka poezije, koja se pojavljuje deset godina nakon prethodne. Naslov nove zbirke je „Tišina i njezine olovke“.

Fotografija Jakob Goldstein, preuzeto s elektroničkeknjige.com

Prtenjačine pjesme prevedene su na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik. Predstavljao je Hrvatsku na dvadesetak europskih poetskih festivala. Svoju prvu nagradu za poeziju osvojio je 1998. godine, a od tada osvojio je Kiklopa za najbolju pjesničku knjigu godine (2006.) i Nagradu Dobriša Cesarić (2009.). Osim što komentira goste u emisiji Nedjeljom u dva, uređuje i vodi radio-emisiju „Metafora“ o poeziji petkom navečer na Prvom programu Hrvatskog radija i emisiju „Moj izbor“ nedjeljom u 11 na Trećem programu HR.

Ivica Prtenjača – JUTARNJA PJESMA

Zaspao sam, a po meni se
valjao mjesec,
zvijezde su me kidale u krpice svile,
sanjao sam hod po šumi,
jednu bijelu ruku,
koja me vodi.
Teško je bilo
ujutro ustati, uvijek oko osam,
u stanu iznad mene, netko tuče
meso,
svaki dan isto.
Primjećujem previše stvari i
ne mogu se opustiti.
Tratim život,
da,
tako je.
U snu iz kojeg ne želim izići
još su me u toj šumi slijedile oči
pune sljepila,
ipak sam to volio.
Bilo je vlažno i hladno,
ali samo pred jutro,
u samu zoru
dok se dizalo sunce.
Između bijega i straha
nemam što birati,
nešto me potapa
i drži u sebi.
Po svoj prilici to će trajati.
A onda ću začuti zvuk vrata
koja se otvaraju i zrak koji
pada u sobu sleđene tišine,
zrak koji smo nekad punili riječima.
I to će biti sve.

Davor Krivski objavio je dosad jednu ali vrijednu zbirku poezije. Na čak 300 stranica svoje knjige „Kolekcionar ljubavi“, nešto prije svoje pedesete, skupio je pjesme koje piše od srednje škole, a zatim postao i svojevrsna internet senzacija. Kod nas nema puno vitezova koji se hrabro bave ljubavlju, jer izražavanje ljubavi je zapostavljeno, zametnuto, podcijenjeno, dok se češće nadmećemo u izražavanju negativnih osjećaja. No, Krivski se ne obazire na dominantne trendove, već producira zanesene, zaljubljene stihove, oko kojih se okuplja se sve veći broj čitateljica koje vole romantično raspoloženje u sitne sate.

Fotografija preuzeta s FB profila Davora Krivskog

U svojim intervjuima, Krivski naglašava da mu je namjera zanosnim stihovima o ljubavi prenijeti intenzitet pozitivnih emocija na čitatelja, a neobičan je i poseban po tome što doista uspijeva „ljubavno izoštriti“ čitatelja svojim divljenjem prema ljubavi i zaljubljenosti te komunikativnim i jednostavnim stihom u kojem opisuje ljubavno prožimanje i nadahnuće.

Dok je u romantici sugestivan, u erotici je prirodan i razdragan, bez stida, krivice i sebičnosti. Vedra, takozvana „ružičasta“, erotika kod nas je danas vrlo rijetka, podjednako u prozi kao i u poeziji, a prihvaćanje publike daje naslutiti da bi zanosne pjesme Davora Krivskog mogle biti najava novog, budućeg erotičnog procvata. Pritom nije zanemariva ni činjenica da se Davor Krivski bavi poslovnom edukacijom i da je vrlo tražen trener prodajnih timova.

Davor Krivski: LJUBAVI

Ljubavi…

Znaš da se trebamo

I da ćemo se trebati

Jer na ovom Svijetu

Bez Tebe

Bez mene

Bez nas

Nije dosta ljubavi

Nedostaje je bez nas

Fali

Ko jedno oko u glavi

Ko jedna sama Duša

Što bez druge pati se i gnuša

Ko jedno tijelo

Bez drugog što je

Što tužno

Neveselo

Toliko je

Ko jedno nepotpuno

Bez drugog što je

Ko duga što je

Bez dugine boje

Ko Duša što je jedna čista

A bez Duše druge

Nije baš ništa

Ko ljudi što su

Bez drugih ljudi

Ko jedan što je

Sâm za sebe ništa

Ma koliko god se trudi

Zato budi tu

Budi sa mnom

Traži

Ne laži Sebe i mene

Sve

Sve što možeš

Zatraži

Lea Brezar od svoje prve zbirke „Oda poeziji“ (2015.) riječima budi, motivira i educira, usmjerava prema vedrini i samopouzdanju, poziva na neodustajanje i upornost, a svoju poeziju, osimu knjigama i na mreži, objavljuje i na city-lights plakatima na tramvajskim stajalištima. Pozitiva i vedrina u poeziji Lee Brezar nije ni naivna i niti eskapistička – iza odvažnosti u stihovima očita je jasna svijest o stvarnosti u kojoj vladaju malodušnost, poraz, zamjeranje i režanje suprotstavljenih, pa ponekad pjesnikinja zna napustiti vedrinu radi kritike nesavršenog svijeta.

Fotografija preuzeta s FB profila Lee Brezar

Godišnje objavljuje po jednu zbirku poezije i nakon naslova „Pusti“ i „Sve dođe na svoje“, u svojoj novoj zbirci poezije „To mogu samo ja“ progovara prijateljskim glasom ohrabrenja i podrške. Svojim stihovima upućuje da s povjerenjem podignemo pogled prema budućnosti koja uvijek nudi više nego što možemo pojmiti i, iznad svega, na čaroliju riječi koja ima moć otvaranja prostora za neistražene osjećaje i stvaranja novih svjetova.

Lea Brezar s Renatom Brekalo vodi prvu hrvatsku gimnaziju s waldorfskim programom Epoha.

Lea Brezar: To mogu samo ja

Prihvaćati, vidjeti, dati,

Promisliti, osluhnuti, znati.

Nadahnuti, uzemljiti moći,

Opijena, zaluđenost proći

I stati nogama čvrsto

U namjeru ponad sna.

Uprijeti u sebe prstom

  • To mogu samo ja.

Darija Žilić piše senzualnu, ženstvenu, metaforičnu poeziju, prevodi i bavi se esejistikom i prozom. Književnica po vokaciji, diplomirala je povijest i komparativnu književnost. Za zbirku „Pleši, Modesty, pleši“, čija zanosna naslovna pjesma često odjekuje virtualnim prostorom, nagrađena je Kiklopom 2011. godine, a njezine su pjesme prevođene na talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik.

Fotografija preuzeta s Hrvatskodrustvopisaca.hr

Objavljuje kritičke prikaze o suvremenoj poeziji i temate o suvremenom ženskom pjesništvu. Svoje pjesme predstavlja i na jazzy večerima na kojima govori poeziju i pjeva jazz, a poetsko-pjesničke večeri održavala je i u tandemu s još jednom uglednom damom hrvatske literarne scene – Dortom Jagić.

Iako je u antologijama, Darija Žilić snažno se zalaže za objavljivanje poezije na društvenim mrežama, gdje demonstrira snagu pjesničke riječi koja širi svoj doseg i svoju publiku.

Darija Žilić – Svijet nakon

Nakon svega, ostat će svijet pun igala i traka, kao da je dijete nekog šećeraša. Oštećen.

Taknut srebrnim rukama skafandera,

Nošen crnim vrećema nagosti,

očišćen od svijetlih uspomena,

Zaogrnut maskom ispod koje klizi samoća,

Zid koji se ruši, pa ipak razdvaja,

Svijet suzdržanih pokreta, prsti koji se u meko

Tijelo zabadaju tek ako je blisko ili bolesno,

Blisko iz vremena prije novog svijeta, ili možda

Ni tada. Jer prepoznati se mogu tek koraci uz

Neka duga stajanja. Na tronu tišine.

Nakon, arhivi sjećanja čuvat će memorabilije

Kao sjajne ukrase iz dalekog Božića.

Svijet više neće biti isti, ni kolodvori se neće

Mijenjati kao daleke arkade, ipak ostat će znakovi po kojima ćemo samo one koji su

Nas stvarno dotaknuli, spasiti od propasti.

I ići ćemo dalje…

Pročitaj još:
Tri žene -priča o žudnji
Život koji želiš živjeti – nova knjiga Jana Bolića
Život u čarobnom toku

Foto: Pexels

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.