Razmišljati pozitivno ili ne?

Prva knjiga koju sam ikad pročitala iz popularne psihologije bila je od, koga drugog nego, Louise L. Hay . Sjećam se da sam nakon neprospavane noći zbog (još jednog) ljubavnog brodoloma, tamo negdje još dok sam bila na fakultetu, našla njezinu knjigu na stolu u dnevnom. Cimerica me je molila da ju vratim u knjižnicu jer ona nije stigla prije povratka kući.

Bila sam očajna, osjećala sam se loše i nisam imala volje za ništa, ali čitanje mi oduvijek dođe kao melem na ranu, pa sam posegnula za Louisinom knjigom. Nisam imala pojma što je to (tada su rijetki bili čuli za nju), ali privukao me je naslov – „Kako iscijeliti duh i tijelo“.

Uplovila sam u knjigu i nisam se odvajala od nje. Pročitala sam ju odmah, istog dana i osjećala se sve bolje i bolje sa svakom stranicom. Dobivala sam ono što mi je tada bilo jako potrebno – nada. Nada da se nešto može napraviti, da život nije niz razočaranja, da će stvarno i biti bolje. I bilo je, taj dan, drugi već manje, a treći, ili četvrti sam se suočila sa situacijom oko sebe i s boli koju nisam proradila.

Nije mi se to svidjelo pa sam nastavila tražiti takve knjige, bježeći od boli i od sebe, nabasala sam na Shakti Gawain, Josepha Murphya i ostale. Svaki bih se put osjećala odlično nakon tih knjiga i trudila se misliti pozitivno, govoriti afirmacije, vizualizirati… No, nije funkcioniralo, još gore, sad više nisam mogla optuživati druge ljude i okolnosti za moju nesreću nego samu sebe, što bi zapravo na neki način i bilo zdravije, da se te optužbe nisu isključivo odnosile na moju nesposobnost da mislim pozitivno, a ne na moje ne poduzimanje aktivnosti, ne prihvaćanje emocija, izbjegavanje problema umjesto rješavanja i sl…

Nikad nisam naučila misliti pozitivno, no moj se život od tada drastično promijenio. Na bolje, naravno. I ne znam koliko se izmijenio izvana, ali to je manje važno. Izmijenio se iznutra, nesigurnost u samopouzdanje, samookrivljavanje u samoohrabrivanje, nezadovoljstvo u zadovoljstvo, pasivnost u radosnu aktivnost, zavist u podršku, ne-ljubav u samoljubav. Naravno, postala sam optimističnija, moja uvjerenja su se promijenila pa sam tako uvjerena da uvijek postoji način da se nešto riješi i da se iz apsolutno svega uvijek može izvući nešto dobro. No optimizam je došao kao „nuspojava“ zagledanja u sebe, izvlačenja na površinu svega što je teško i s čim se ne mogu suočiti (uz pomoć stručnjaka) i dubokog prihvaćanja sebe na svim razinama. Nije moj posao još gotov i vjerujem da neće biti dokle živim, no daleko sam sad od one djevojke koja je proplakala noć ( i ne samo kronološki daleko).

Nijedna vizualizacija, afirmacija i pozitivna misao, sama po sebi, ne može ti donijeti pozitivan život. Za pozitivan život važnije je upoznati svoje strahove i naučiti što s njima, otpustiti potrebu da budeš ili radiš nešto savršeno, znati postaviti granice, pogotovo prema najbližima, postati pouzdan kao osoba, sebi i drugima, osvijestiti svoje prave potrebe i imati hrabrosti živjeti u skladu s njima. Nije najjednostavniji put na svijetu, ali ono što dobijemo kad ga izaberemo, vrijedi svakog koraka!

Pročitaj još:
Razočaranje – što naučiti iz njega?
Osjetljivost -dar ili problem
Smanjiti očekivanja od sebe i drugih – evo kako

Ostale objave