Jednog dana bik i fazan hranili su se na polju. Bik je pasao travu, a fazan je kljucao krpelje s bika – savršeno partnerstvo. Osvrnuvši se na golemo drvo na rubu polja, fazan je rekao: „Jao, nekoć sam mogao odletjeti na najviše grane tog drva. Danas nemam dovoljno snage u krilima ni da dosegnem najniže grane.“. Bik mu nonšalantno odgovara: „Samo pojedi malo mojeg izmeta svaki dan i vidjet ćeš što će se dogoditi. Za dva tjedna već ćeš letjeti do vrha.“
Fazan mu je odvratio: „Ma daj, ne izmišljaj. Kakve su to gluposti?“
Bik je samo rekao: „Pokušaj i vidi. Cijela ljudska rasa to radi“.
Vrlo nevoljko fazan je počeo kljucati. I zaista, već prvog dana dosegao je prvu granu. Za dva tjedna već je bio na najvišoj grani. Sjedio je tamo i uživao u pogledu.
Sjedeći u svom stolcu za njihanje, stari je farmer ugledao debelog fazana na vrhu krošnje. Izvukao je svoju staru sačmaricu i oborio pticu s vrha.
Pouka priče je da te sranje može dovesti do vrha, ali ti neće pomoći da tamo i ostaneš.
Ulomak iz knjige Unutarnje inženjerstvo – vodič za radost jednog jogija, Sadhguru
Pročitaj još:
Tko sam ja? -inspirativna priča
Odaberi svoju lisicu- inspirativna priča
Nemoj još odustati- inspirativna priča
