Pa, dokle ćeš me lagati?

Ima li to više smisla, pitate se, kad vam vaše vlastito dijete laže. 

Laži su očite, toliko providne da više ne znate jeste li vi ludi, je li ovaj svijet lud ili što se događa.

Moram priznati da sam se i ja tako osjećala, pa ću vam ispričati svoju priču, vjerujem da će vam pomoći kao što je i pomogla jednoj mojoj klijentici koja mi se javila s istim tim problemom. 

Ne laži me

U početnoj pubertetskoj dobi moja je kćer počela lagati. Izgubila sam povjerenje u nju. Silno smo se svađale. Iskakala sam iz vlastite kože od nemoći. Pomislila sam, kako je moguće da ona laže ako ja to nikad nisam koristila u svom ponašanju, već zaista cijenim iskrenost, otvorenost i fairplay. 

Photo by Julia M Cameron from Pexels

Gdje je zapravo uzrok?

Pročitala sam mnoge knjige, prosurfala po mnogim internetskim stranicama ne bi li pronašla rješenje. Prvo me interesiralo zašto ljudi uopće lažu. Tek me je osvijestila jedna mala, kratka priča u zbirci priča Jorge Bucay „Ispirčat ću ti priču“ pod nazivom „Detektor laži“. 

Iz priče sam naučila da kćer ne laže mene, već sebe. Ne može prihvatiti istinu, pa odabire povjerovati u drugu istinu. S prvom istinom se ne može suočiti jer zna da ako je iskaže, povrijedit će me, a toga se boji, zato laže iz straha. 

S druge strane kroz moje razotkrivanje laži osjeća se kontroliranom i nimalo svojom, pa odabire laž kako bi bila svoja. 

Da, teško mi je bilo to razlučiti, shvatiti sve uzroke i načine laganja. Opet sam samu sebe pitala, što i kako dalje. Što da učinim, pa ne možemo tako živjeti. 

Život ide dalje

Ovo je trenutak kad možete izgraditi povjerenje sa svojim djetetom. Neka napokon dijete shvati da mu vjerujete, jer ako za svaku sitnicu koju vam kaže vi idete dodatno provjeriti, onda će ono biti sklonije laganju. 

Olabavite malo taj gas koji stiščete iz dana u dan sve jače i pustite, te smireno promatrajte što se događa, bez napadanja dajući do znanja da kužite i niste glupi. Vratite natrag ono izgubljeno povjerenje. 

Najveća zabluda je da naša bol dolazi od drugih ljudi i da oni zato zaslužuju kaznu. 

Photo by Julia M Cameron from Pexels

Zašto bi netko poželio reći istinu znajući da će ga se tada osuditi i kazniti?

Tako u jednom primjeru uhvati mlađeg sina u laganju. Zastane i započinje razgovor sa samim sobom. Osuđivanje Bretta kao lažljivca odvelo bi me u jednom smjeru. Ako je moje tumačenje da me dovoljno ne poštuje da bi mi rekao istinu, krećem u drugom smjeru. Međutim ako odaberem empatiju za njega u ovom trenutku ili iskažem iskreno što osjećam i što mi je potrebno, povećat ću izglede za zadovoljenje svojih potreba. Umjesto da ga osudim kao lažljivca pokušao sam čuti što osjeća. Bio je uplašen i imao je potrebu zaštiti se od kažnjavanja. 

Detalj iz knjige koja mi je također pomogla „Nenasilna komunikacija“ – Marshall B. Rosenberg

Ako ne vjeruješ, pravi se da vjeruješ

Da bi sve gore navedeno mogli koristiti prvo se trebamo smiriti. 

„Smiren čovjek može i bez riječi komunicirati, a uzrujanome tek riječi smetaju.“

Nisam još imala ni u primisli vizualizaciju, niti sam znala što su uvjerenja, pa ipak je to bilo prije 15 godina. Slušala sam i tada brojna predavanja, a na jednom koji je bio baš za majke tinejdžera ostala sam opčinjena na koji način mogu promijeniti svoje ponašanje i napokon se smiriti. 

Photo by Julia M Cameron from Pexels

Naučili smo kako pojačati ljubav i povjerenje u svoju djecu izgovarajući sami sebi rečenice u koje trebamo vjerovati. Kao da je sve gotovo i nemamo više nikakvih problema. 

„Moja kćer govori istinu.“
„Kad ju trebam, javi se na telefon“
„Ona je pametna i samostalna djevojka“
„Imamo odličan odnos i razumijemo se“

Rečenice koje sam izgovarala bile su lijepe i mile uhu, te su me smirile, a problem koji sam imala, više se ni ne sjećam u kojem momentu je nestao. 

Ali sjećam se da sam primijetila kako smo ok, dobro i kako super funkcioniramo, pitajući se „Kako to da moja kćer opće više ne laže?“. Znala sam odgovor: „Zato što mi to više nije bilo bitno i nisam pridavala pozornost, pa dijete nije imalo više zašto lagati?“. 

Ono u što vjeruješ to te i obilježava

I na kraju sam vam ostala dužna objašnjenje zašto se priča zove „Detektor laži“.
Liječnici su željeli testirati detektor laži na jednom bolesniku koji boluje od psihoze i tvrdi da je Napoleon Bonaparte.
Posjeli su gospodina Jonesa za detektor laži i nakon uobičajene kalibracije upitali su ga: “Jeste li vi Napoleon Bonaparte?”
Pacijent je na trenutak razmislio i onda odgovorio: “Nisam! Što vam pada na pamet? Ja sam Jones.” Svi su se nasmiješili, osim službenika na detektoru laži, koji je prijavio da gospodin Jones laže!
Stroj je pokazao da je pacijent dok je govorio istinu lagao… jer on je vjerovao da je Napoleon.

Ostale objave