Otisci potkova – roman o ljubavi, selu i konjima

Nino z Barbana srastao je uz zemlju, njezine prirodne cikluse i ratarske radove jer „nema ništa prirodnije od vezanosti za zemlju i takvoj ljepoti ništa ne može biti ravno“. Obnavljanje Trke na prstenac za Nina postaje simbol povezivanja barbanske prošlosti i budućnosti, a i prilika za njegovog mladog konja Glorijana. Njegova susjeda Slavica, s kojom je sanjario o pobjedi na Trci, udaje se za gradskog mladića, a Nino gorčinu rastanka pretvara u ljubav prema konjima, Trci i budućnosti sela. Njegov mu se trud životnim obratima vraća na neočekivani način.

Branko Blažina progovara glasom suvremenog sela suočenog s urbanizacijom i brani njegovu prostodušnost i tvrdokornu mudrost prema kojoj je vezanost uz zemlju i njezine plodove duboka veza sa samim životom. Blažina nam istodobno približava emotivni život skromnih i marljivih seoskih ljudi, koji bolje razumiju životinje nego blagoglagoljive došljake iz grada i često ne znaju izraziti svoje snažne i burne osjećaje i pokazati iskrenu želju i privrženost.

„Otisci potkova“ Branka Blažine roman je o povratku selu, proizvodnji hrane i prirodi, pisan plemenitim stilom s mnogo iskrenog zanosa i nadahnuća, širokog rječnika u opisivanju ljepote, mirisa i boja zemlje i njezinih plodova te ljepote života na selu, u vinogradima, poljima i mlinovima. Ponos i ukras polja i seoskog načina života je konj, dostojanstvena životinja koja se vraća na istarska polja kao simbol seoskog blagostanja.

Roman „Otisci potkova“ opisuje obnavljanje Trke na prstenac sedamdesetih godina, a inspiriran je istinitim događajima, iako se ne bavi stvarnim likovima, već prošlošću i budućnošću Barbana i barbanske priredbe. Kroz roman se, kao u narodnom uzorku pletera, veže zadnje rečenice svakog poglavlja uz naslov sljedećeg.

Autor svoj prvijenac posvećuje svojim unucima te svim dosadašnjim sudionicima Trke na prstenac i onima koji će to tek postati.

O autoru

Branko Blažina rođen je 6. siječnja 1948. u Matuhani, nedaleko od Barbana (danas sjedište općine i gradić Trke na prstenac). Osnovnu je školu završio u Barbanu, Gimnaziju u Labinu, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Puli i Filozofskom fakultetu u Zadru (Hrvatsko-srpski jezik i jugoslavenske književnosti – povijest).

Kraće vrijeme, 1968. godine, a potom od 1972. do 1975. godine radio je kao učitelj u Osnovnoj školi Barban. Od početka 1975. pa do svibnja 1996. godine zaposlen je kao pulski dopisnik Televizije Zagreb/Hrvatske televizije. Od 1996. do 2014. godine, zaposlen u Istarskoj županiji/Kabinet župana, kao viši savjetnik za protokol, odnose s javnošću i informiranje.

Od obnavljanja Trke na prstenac, 1976. godine, bio je angažiran u organizaciji te manifestacije, na poslovima promidžbe i informiranja, te obnašao mnoge funkcije: od 1997. do 2002. godine tajnik Društva Trka na prstenac; od 2002. do 2007. predsjednik; od 2007. do 2017. član Izvršnog odbora. U tom su razdoblju učinjeni značajni pomaci u organizaciji i prezentaciji Trke: gostovala je u Puli, Umagu, Poreču, Rovinju i Vodnjanu; u ljetnim su mjesecima organizirane su turističke trke za goste istarskih i kvarnerskih ljetovališta.

Na početku mandata, kao predsjednik Društva, odigrao je odlučujuću ulogu u postavljanju monumentalne skulpture „Ptica prstenac“ na barbanskoj placi. Autor je filma o Trci na prstenac, urednik monografije „Prstenac“, te angažiran u izradi drugih prigodnih publikacija. Mnogim autorskim prilozima popularizirao je Trku na prstenac u medijima. U Općini Barban inicirao je i vodio projekte postavljanja spomen-obilježja zaslužnim Barbancima: 2014. godine Mariju Kalčiću, istaknutom kulturnom radniku i suosnivaču Čakavskog sabora; 2015. Petru Stankoviću, barbanskom kanoniku i polihistoru; 2018. Mariju Rojniću, istaknutom istarskom ekonomistu.

Živi u Matuhani, gdje provodi mirovinske dane, baveći se rekreativno uzgojem vinove loze i maslina.

Ostale objave