Obiteljsko nasilje (ne)suzbija se u obitelji

Ako mora intervenirati policija – već je kasno. Obiteljsko nasilje počinje se suzbijati puno prije nego što se začuju policijske sirene. A prije svega treba postojati želja i namjera društva da se obiteljsko nasilje doista iskorijeni. Jer nasilju neće biti kraja dok god se smatra da su muževi koji tuku svoje supruge ženski problem kojim se bave gnjevne aktivistice i suosjećajne udruge, kako bi se muškarci mogli posvetiti „važnijim“ stvarima kao što su, primjerice, parlamentarni izbori ili strančarenje. Ako pak postoji namjera društva da doista stane na kraj obiteljskom nasilju, treba znati kako se nasilje suzbija i prevenira, a, osim policajaca, to znaju psiholozi, pedagozi i socijalni radnici, pa bi bilo dobro, kao i zbog korone, poslušati stručnjake i popularizirati mjere za prevenciju nasilja koje bi mogle biti otprilike ovakve:

  1. Dijalog suradnje i kolektivnog boljitka umjesto suparništva i nadmetanja

Prije svega to vrijedi za političare i medije. Isticanje borbe, neprijateljstva, nadmudrivanja i prepiranja loš je primjer publici kojoj su ljudi iz javnog prostora često uzori. Svaka doskočica i prepirka, optužba za laž ili psovka, izrečena na televiziji ili u novinskom naslovu, odjekuje višestruko jače na ulici, na stadionima, u učionicama i u domovima. Političari i novinari trebali bi biti svjesni svoje odgovornosti za javno izrečenu riječ i nametnuti konstruktivan razgovor o rješenjima, pomacima i napredovanju, umjesto sukoba i destrukcije. Jer prepirka ne vodi nikamo, ako već ne znamo da je medijski prostor preskup da bi se popunjavao manje-više zabavnim prepucavanjima.

Prvo zamislimo pozitivnu energiju koja bi se oslobodila kad bi se komunikacija u medijima koristila za dogovore, razmjenu ideja i rješenja za boljitak. Izazova je bezbroj – ekologija, energetika, međuljudski odnosi, odnos prema tradiciji, što baciti, što sačuvati i ponijeti u budućnost… posla ima preko glave. A sad zamislimo komunikaciju u školama, na ulicama, u kolektivima i u obiteljima koja je usmjerena na dogovore, razmjenu ideja i rješenja za boljitak svih…

Jer dok smišljaju doskočice u svojim klimatiziranim uredima, političari i medijski urednici zaboravljaju na kakvo tlo padaju njihove ideje i formulacije. Njihova je publika u puno lošijoj poziciji od njih, a ponekad i na rubu egzistencije i svaka dodatna frustracija može biti kap koja će preliti čašu.

Photo by Malte Luk from Pexels

2. Afirmiranje važnosti rada za osobni rast, umjesto razvijanja društva dokolice i nerada

Pa i važnosti volonterskog rada – jer rad je koristan onoliko koliko pridonosi boljitku, a ne koliko je za njega netko spreman platiti. Sustav u kojem je stvar prestiža uhljebiti se u državnoj službi i raditi što manje ili pak dokopati se velike mirovine i ne raditi ništa, u startu siječe svaku želju za afirmacijom mladog čovjeka koji sanja o poslu koji voli i na kojem će se dokazivati učiti i napredovati. A ako se mladi čovjek ne razvija, ne dokazuje i ne napreduje, ima dva izlaza – otići iz Hrvatske ili postati depresivan, frustriran i potencijalno agresivan jer ne može osloboditi pozitivnu energiju i živjeti od svoga rada. Jer rad nije samo ekonomska kategorija, već i socijalna – rad omogućuje i rast, učenje, komunikaciju, inovacije, ostvarivanje ideja i suradnju. Nezaposlen čovjek u strahu je za vlastitu egzistenciju i budućnost svoje djece, očajan, ponižen i trajno frustriran. I, vezano na točku 1, teška situacija zbog nezaposlenosti ionako je dovoljno emocionalno nabijena, tako da je za agresiju dovoljna samo iskra – a to može biti i dodatna neizvjesnost npr. zbog epidemije.

3. Jačanje samopouzdanja i stava da rješenja ima uvijek više od problema, samo ih treba primijeniti

Kolektivno samosažaljenje, očajavanje i kukanje dio je folklora, ali lako bismo s folklorom da loša vijest za medije nije postala najbolja vijest. A vijest je, znamo, roba. U informatičkom društvu informacije se ne samo šire, već i proizvode. Nastaje opća hiperprodukcija informacija, a one negativne su tržišno cjenjenije. Koja berba! I svi su mediji u funkciji nečega, samo nema medija koji je u funkciji uravnoteženog čovjeka.

A negativne vijesti i negativna očekivanja stvaraju frustrirajuću atmosferu neuspjeha, bezizlaznost i uzaludnosti svakog posla i pozitivnog stremljenja, što uništava i najotpornije, a kamoli ne ljude slabijih živaca i ugrožene egzistencije. Ako sami ne znaju, političari bi trebali pitati stručnjake i rješavati jedan po jedan problem koji se otvara u vremenu brzih promjena i proizvoditi rješenja – za to ih navodno plaćamo – umjesto što nabrajaju teškoće u kojima su se zatekli. Stav da su rješenja moguća i da nema bezizlaznih situacija i za pojedinca je stvar opstanka i mentalne snage, a isto vrijedi i za društvo. U društvu koje se brine za svoju budućnost nitko ne bi trebao biti u bezizlaznoj situaciji, a osobito ne djeca ili majke s djecom.

4. Odgajanje muškaraca za zaštitnički odnos prema ženama i djeci

Došli smo, eto, do majki s djecom, pa ovdje treba podsjetiti kako žena postaje majka. Da bi žena postala majka, potreban joj je muškarac. Banalno? Treba podsjetiti, jer po odnosu prema ženi vidi se da kod nas mnogim muškarcima nije jasno kako se rađaju djeca i što rađanje djeteta znači. I da je, kao orliću, djetetu potrebna briga i ljubav oba roditelja da bi odraslo u uravnoteženu, odvažnu osobu koja, rekli smo već, zna da je na svijetu više rješenja nego problema, samo ih treba primijeniti.

Ali može majka sve i sama. Može, naravno. Društveno je prihvatljiv individualizam bez granica, pa žene mogu sve, a dečki smiju sve. Za dečke je sve zabava – kuće, auti, cuga, droga, utakmice, hedonizam… i žene, isto kao zabava. Zašto bi onda mladić u naponu snage preslagivao svoje prioritete zbog nekakvog djeteta? Koje se pravi znamo kako.

Nakrivo postavljene vrijednosti toliko su prevladale da je teško oštećena komunikacija između žena i muškaraca. A sms-ovi i poruke u inboxu nisu komunikacija već indikatori komunikacijskog zastoja.

Photo by Katie E from Pexels

5. Osvještavanje pozitivnog osjećaja ljubavi

Rekosmo već, očajavanje je dio folklora, a tu spada i odnos prema ljubavi. Ljubav je bol i taj stari refren i dalje se usijeca u podsvijest djevojčica i dječaka, jer je pjesma o biseru južnoga mora metastazirala u tv-sapunice. Najjači je doživljaj ljubavi kad nam nedostaje i to pojačavanje i uživljavanje u ulogu žrtve toliko je rašireno da se vedra i neopterećena, jednostavna ljubav bez dramatike podcjenjuje kao dosadna i nepotrebna. Kad smo glavni lik drame o razočaranju, patnji i iznevjerenim očekivanjima, važniji smo samima sebi, imamo smisao, tj. njegov nedostatak, ali barem nešto imamo. Muž koji se boji da će ga žena ostaviti i zato je tuče – a ima i nedavnih drastičnijih primjera – u teškom je nesporazumu sa svojim osjećajima.

Inverzija osjećaja rezultat je lošeg odgoja i psihološke zapuštenosti. Ljubav je prostor slobode u kojem je svatko prihvaćen takav kakav jest, ali ta je spoznaja manje je poznata i prisutna u pjesmama i pop-kulturi. A naravno da su pjesme i sapunice moćnije od školske psihološke edukacije. Već prva riječ – ljubav –apstraktan je osjećaji obuhvaća i ljubav prema svijetu, prirodi i svemu što nas okružuje, pa zato o ljubavi učimo kroz primjere odnosa prema najbližima i toplini doma, koja nije uvijek savršena. Naprednija sjeverna društva suosjećanje uče u školama. A mi ovdje na toplijim meridijanima još mislimo da se volimo.

6. Psiholozi u školama i mentalna higijena kao dio osnovne edukacije

Ne moramo još uvesti empatiju kao školski predmet, ali psihologe u školama bismo trebali, štoviše, već smo imali. Za informatičko doba potrebna je mnogo kvalitetnija psihološka oprema od one koje trenutno posjeduje prosječan srednjoškolac. U uvjetima stalne neizvjesnosti, kada se odluke izvršavaju jednim klikom, a jedan sms može promijeniti ne samo dnevni raspored, već i dugoročne odluke, trebamo učinkovitije antistres programe nego što je utjeha hranom, seksom, šopingholijom, alkoholom, narkoticima, utakmicama i klađenjem. Psiholozi u školama podsjećaju da se može drukčije i da postoji znanje koje nam može omogućiti zdravije navike, a psiholozi bi trebali i prvi primijetiti agresiju i djetetu na vrijeme pomoći kako ne bi postao nesretan tinejdžer, a zatim i problematičan odrastao čovjek.

Photo by cottonbro from Pexels

7. Veća budnost savjetodavnih i socijalnih službi

Ako smo sve dosad navedeno poduzeli, puno smo napravili i rad socijalnih službi na terenu znatno je manje zahtjevan nego kad je na njima sva odgovornost za suzbijanje nasilja. No, kad višestruki nasilnik ubije svoju suprugu to nije neočekivana nesreća, već logičan razvoj događaja i zato višestruke nasilnike – i uopće višestruke prekršitelje – treba kontrolirati, educirati, preodgojiti… Košta? Da, košta. Možemo izabrati i jeftinije opcije – zažmiriti kad se pusti krv ili spriječiti. Ako postane prečesto ne možemo stalno žmiriti i zato – trebamo li ispočetka? – dijalog suradnje i kolektivnog boljitka umjesto…  

Pročitaj još:
Bog nikad ne trepće – 50 lekcija za teške trenutke u životu
Nova zbirka pjesama „To mogu samo ja“ poziva na budnost i daje ohrabrenje
Moberi – psihopati i sociopati na radnom mjestu

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ostale objave