Novi par cipela nikada neće biti viška

U posljednje je vrijeme sve oko mene puno negativnih osjećaja, misli, riječi. Pogrešno puno negativne energije koja nikome ne donosi ništa dobroga.

Ljudi ostaju u lošim vezama koje odavno već nisu produkt ljubavi nego navike ili očaja, straha od ponovne samoće. Održavaju zamrle odnose s nekoć im bliskim osobama unatoč nedostatku njihovih temeljnih sastojaka – privrženosti, povjerenja, želje da ta osoba ode od nas sretnija nego je došla, želje i nastojanja da zbog nje sami budemo bolji.

Ne zato što ona to traži, već zato što osobno želimo da ona u nama vidi što i mi u njoj – zahvalnost i radost što dijelimo životne trenutke, bili oni laki ili teški, tužni ili smiješni.

Za sve i svakoga postoji vrijeme i mjesto.

Photo by Simona Todorova on Unsplash

Tjeramo li sami sebe provoditi vrijeme u nečijem društvu i pritom ne pronalazimo ushit i ne osjećamo toplinu potaknutu riječima ili djelima te osobe, što činimo?
Ona se nastavlja ponašati kao do sada, a mi sa svakim trenutkom imamo sve manje strpljenja, sve više gorčine, bijesa i osjećaja nemoći da išta poduzmemo.
A nismo zapravo ni svjesni koliko griješimo.

Ljudi su valjda jedina bića koja imaju potpunu moć nad odnosima koje održavaju s osobama koje ih drže na životu ili pak isisavaju život iz njih, kapljicu po kapljicu.

Ljudi imaju moć i maknuti se s tog radnog mjesta koje tako mrze i koje žele promijeniti, mogu riskirati s nadom u bolje sutra.
Sve je stvar izbora, vlastitih stavova, mogućnosti i želja.
Ne zaboravimo i zabavu, onu vrstu koja našem umu dopušta da ode na pašu, sanjari, idealizira. Bavi se svime onime za što u moru briga oko posla, obitelji i nepotpunih odnosa nema mjesta i vremena.
Za mene je to pisanje, i ako sam samo jednoj osobi uspjela zagrijati ono nešto oko srca, ja sam sretna osoba. Moje su riječi prerasle u nešto što više nije samo sebi svrhom.
A one su pravo malo čudo, zar ne? Rasplaču te, nasmiju, probude, a da se nisu crticom pomaknule s papira. Tako to valjda ide kad je ruka koja ih piše slobodna, pokretana umom bez ograničavanja.

Photo by Dickens Sikazwe on Unsplash

Možda zapravo život shvaćamo preozbiljno, predugo zadržavajući stvari i ljude koje smo odavna trebali pustiti. Kao što nekada djeca tvrdoglavo žele zadržati i obuti najdraže cipele, odavna premale.
Muče se, viču, plaču jer boli, ali ih se i dalje drže. Dok se jednog dana ne probude i shvate da je došlo vrijeme da se bace, i se da prilika novim, neiskvarenim cipelama. Možda ćemo se i mi tako jednog dana probuditi s odlukom o raščišćavanju trulih odnosa i situacija, i najzad nešto učiniti.

Pročitaj još:
Zašto anksioznost ne treba shvaćati kao neprijatelja?
Smanjiti očekivanja od sebe i drugih – evo kako
Je li krivnja zbog brige o sebi neraskidiv dio majčinstva?

Ostale objave