Njeguješ li svoj “sparkle in the eyes”

Koji su tvoji snovi? Sanjaš li ih, sjećaš li ih se ili si ih negdje zakopao?

Kad smo mali svi nas uzbuđeno pitaju „Što želiš biti kad odrasteš“, a mi im još uzbuđenije odgovaramo s tim divnim sjajem u okicama i apsolutno čista srca, vizualizirajući veselu i ostvarivu budućnost.

Kako odrastamo, sve nas manje pitaju što želimo biti kada odrastemo, a sve nam više govore što bi trebali biti kada odrastemo. Tako lagano i neprimjetno pomičemo fokus s onog što nas uistinu zanima na ono što trebamo raditi. Krećemo bacati prve lopate zemlje na naše snove (na koje smo rođenjem dobili pravo te koji su nam i uručeni s razlogom).

Živeći tako iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, obavljajući ono „što trebamo“ te radeći ono „što treba“ polako ali sigurno gubimo konekciju sa sobom, bacajući sve više i više lopata zemlje na svoje snove.

Photo by Rhett Wesley on Unsplash

Onda jednog dana (odjednom) dođe „odrasla dob“ gdje radimo baš sve kako treba – posao koji treba, imamo vezu/ odnos kakav treba, udajemo/ ženimo se kako treba, imamo djecu kako treba, idemo na mjesta koja treba, slikamo selfije kakve treba, kupujemo stvari koje trebaju…popis trebanja ide u nedogled. Lopate zemlje koje smo nasuli više nepoznaju ni broja..snovi su pokopani..ponekad ne znamo niti da li su uopće postojali..možda jednom davno tamo negdje kad smo bili mali, kad smo bili djeca..“ah kako su to bile divne godine“.

U toj odrasloj dobi svaki dan postajemo samo umorniji, iscrpljeniji te se pitamo kakav je ovo život..“nisam se tome nadao kao mali“..samo jurim..posvuda sam (samo ne u sebi).

Zatim nas jednog jutra probudi kucanje…tako glasno da nas probudi iz sna, dižemo se te polako dolazimo do ogledala jedva otvarajući oči, vukući umorno tijelo..te pogledamo (progledamo)..u zrcalo „oči u oči“..zaista se susretnemo sa sobom, gledajući te ozbiljne oči i hladan pogled.

Sljedeće večeri zatim odemo na dejt s novim frajerom, uzbuđene smo..sredimo se i veselo dolepršamo do mjesta nalaska. Tijekom razgovora skužimo da i nismo tako sretne i poletne, osjećamo neku težinu pomiješanu s prazninom..

Dan iza na pauzi za ručak frendica dovede novu frendicu s kojom se veselo upoznajemo pružajući joj ruku te pokazujući dobrodošlicu u društvo. Odjednom, nađemo se, da dok ta nova prijateljica priča o sebi, o svome poslu, o onome što radi..da uopće ne slušamo što ona govori..jednostavno smo u njenim očima..očima koje zrače, oči koje pozivaju sve u okolini poput magneta, oči kroz koje vidimo život, radost, optimizam.. Osjetivši to, pogled nam bježi na pod, prožme nas neka ljubomora, nešto ljutito iz nutra, nešto odbojno..“ma ona živi u mašti nekoj, spustit će ju život već na zemlju“.

Četvrti dan se nađemo na obiteljskom druženju..priđe nam teta koju nismo dugo vidjeli te uočimo kako je „ostarjela“, kako ju je vrijeme „pregazilo“ i kako se kreće nekako sporo i umorno..oči su joj umorne i hladne. Odjednom nam prilazi susjeda iz djetinjstva koju nismo vidjeli 20 godina..“ajme kako je vesela, i dalje puna života“..kažemo joj „super izgledate za svoje godine“..ona se nasmiješi..pogled joj se još više ozari, te nas nježnim tonom upita „ a kako si ti dušo?“.

Dušo, imaš li „sparkle in the eye“, gdje su tvoji snovi? Gdje je tvoja lopata? Znaš, s njom možeš početi i otkopavati svoje blago sigurno smješteno pod zemljom, koje jedva čeka zasijati i bljeskati na dnevnom svijetlu.

Na što ti zaiskre oči, čime osvjetljavaš ovaj svijet? Nije li to divno, nije li to radosno..

Tvoje Svijetlo 

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.