Muke po dojenju

Dojiš? Do kad si dojila? Nisi dojila?! Nečuveno, koja si ti nemajka! 

Evo i moje osobne priče. 

Prva trudnoća bila je kasna, ali školska. Kao prava štreberica te dugo i željno iščekivana buduća mama, čim sam otvorila porodiljni, odlučila sam se javiti budućoj pedijatrici, kako bi mom princu pravovremeno osigurala adekvatnu liječničku skrb. Istovremeno javila sam se i patronažnoj sestri, koja se ponudila da dođe i provjeri imam li svu potrebnu opremu i jesmo li ozbiljno spremni na veliki dolazak našeg čuda. Tada me patronažna sestra upitala to čarobno pitanje: “Planirate li dojiti?” .

Planiram li dojiti? Kakvo je to uopće pitanje? Zar je tako što moguće planirati ili neplanirati? Rekoh da planiram, AKO budem mogla. Tada je uslijedio prijekorni pogled uz rečenicu: “AKO budete mogli?!”, a potom objašnjenje kako svaka žena može dojiti, stvar je samo čvrste odluke i upornosti. Dobila sam tada na posudbu Unicef-ov CD o dojenju. Pogledala sam taj čarobni uradak, gdje su pojedine prikazane majke i nakon prekida dojenja od par mjeseci ponovno uspostavile proces. Donijela sam tada čvrstu odluku – dojit ću svoje dijete, pod svaku cijenu.

Image by samuel Lee from Pixabay

Došao i taj dan, maleni princ izašao na svjetlo dana i uspješno se prikopčao na majčina prsa. Al što je boljelo! Mazala sam krvave bradavice lanolinskom mašću, a između podoja, još u rodilištu, sestre su pomagale izdajati bolna prsa. Kada je muž upitao što želim da mi donese u rodilište, umjesto cvijeća ili pak slatkiša, vabila sam za glavicom svježeg kupusa, a sve rodilje znaju kakav melem za bolne grudi je list svježeg kupusa na upaljenim dojkama. Bila sam glavna faca i dilierica listova svježeg kupusa u rodilištu. Ozbiljne dojilje, na popis za rodilište obavezno staviti glavicu svježeg kupusa!

Da nije bilo one patronažne i Unicefovog videa, možda bih posustala, a možda ipak i ne, al da je čvrsta spartanska odluka pomogla, pomogla je. Pa nisam ja tamo neka nemajka, em sam na kraju rodila carskim, još najbolje da mi ni dojenje ne uspije.

Vrijeme je prolazilo, a moj mali princ i ja smo se uhodali u dojenje. Zgodno je bilo imati “podgrijano” i zdravo jelo za svog mališana, spremno u svakom trenutku i na svakom mjestu. Prsa su, od simbola ženstvenosti, postala trpeza za najvažnije biće u mom životu. Kad je kralj gladan, trpeza se servira za jelo, neovisno o okolnostima. Park – trpeza je na izvolte, restoran – malac ima najbolji obrok ispod marame, tramvaj – glad bebača ne pita gdje si. 

A pogleda je bilooo: od onih prijekornih “da-kako-mi-nije-neugodno-izbacit-tako-cicu-na-javnom mjestu” pogleda, do onih otopljenih i razniježenih tim svetim odnosom majke i novorođenčeta. No kad je moje novorođenče već postalo komad djeteta, koje bi ćevape zalilo “cikom”, sve je više bilo onih pogleda “da-kad-mislim-prestat”. 

Odlučila sam prestati dojiti svog princa doslovce preko noći, baš toga dana kada je napunio ravno trinaest mjeseci. Tugovao je on, ali što sam tek tugovala ja! Što sada kada više neću biti najpotrebnije biće u njegovom životu? No, tog trenutka, dogodilo se čudo: nit sam ja više bila hodajuća mljekara, nit je on bio samo mali bespomoćni sisavac. Bio je to početak jednog posve novog odnosa – odnosa majke i sina. 

Svjetska zdravstvena organizacija kaže doji do druge godine života, neke druge pak udruge kažu doji što duže, valjda do škole. Svi pak pedijatri se slažu da je prvih šest mjeseci najvažnije. 

Ponekad sam među mamama znala imati osjećaj kao da se natječemo koja je najduže, koja je najviše dojila, koja ima mlijeka na izvoz a koja pak mora uvoditi dohranu ili “nedajbože” nije niti dojila jer se izvlači da kao nije mogla. 

Image by Satya Tiwari from Pixabay

Pitanje je bih li i ja ustrajala u dojenju da nije bilo one patronažne sestre s početka priče. Sretna sam što sam ustrajala jer život mi je zbilja bio jednostavniji bez bočica, sterilizatora i ostalih čuda, a vjerojatno i jeftiniji, kad čujem koliko košta zamjensko mlijeko. No moje dijete, unatoč dojenju, bilo je sklono alergijama i ekcemu. Mene pak majka nije dojila niti dana, a ispala sam poprilično solidno ako se mene pita.

Kad god da prestaneš, bit će nezadovoljnih: od onih “ah predugo – nikad ga nećeš skinuti” do “ah prekratko – riskiraš alergije, dermatitis, emocionalnu nestabilnost”. Nikad ne možeš udovoljiti svima! Koga slušati i kada je zaista dosta? 

Dosta je kada TI mama kažeš da je dosta, sretno i zadovoljno dijete je ono koje ima sretnu i zadovoljnu majku!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ostale objave