Molekula zvana život

Čudan je taj život! Zaista je. I ne kažem to tek tako, da bih stvorila dramatičan uvod u objavu, već je to zaključak proizašao iz dugotrajnog razmišljanja o atomima koji ga sačinjavaju i, jednom kad tome dođe vrijeme, isto tako rasplinjavaju, pretvaraju u zvjezdanu prašinu, pa potom u ništavilo.

Rođenjem, kad se atomi prvi put udruže u malu, pa malo veću, a onda još veću molekulicu, stječemo nekakav unutarnji raspored koji je poznat i svojstven samo nama i samo mi možemo odlučiti hoćemo li mu, i koje, atome dodavati. Ponekad nam sam sastav ne dopušta nikakve promjene, i u tim smo situacijama nemoćni jer protiv sebe ne možemo. Upravo smo zbog te građe toliko prijemčivi i skloni utjecaju drugih ljudi – kad smo u nečijem društvu, taj nam netko, uglavnom nehotice, pridoda poneki od svojih atoma. Ako smo sretni, onda su to oni pozitivno nabijeni, ali vrlo se često događa da i ne znajući od nekoga primimo negativni i kasnije ga se ne možemo tako lako riješiti, sve dok ga ne natjeramo da svoje mjesto ustupi nekom drugom.

Photo by Denys Nevozhai from Unsplash

Baš su iz toga razloga neki razvili sistem omotača, čudesne ovojnice koja naše atome drži na okupu i u samome početku eliminira svako nastojanje pripajanja tuđih atoma. Ona je nešto poput nevidljivog zida. Ali, što se onda događa? Nakon nekog vremena shvate da su postali otporni i na sretne čestice, shvate da omotač i njih odbija i odguruje daleko, daleko… I da, s jedne su strane zadovoljni jer su preuzeli kontrolu nad samima sobom i nad svojim emocijama, njihova je sreća njihova vlastita stvar i nemaju straha od prelaska tih atoma ka drugim osobama. No isto se to događa i s tugom. Ona ostaje zarobljena u čudesnoj ovojnici, bez mogućnosti dijeljenja s nekime, bez mogućnosti dodavanja pozitivnih iona koji bi je barem djelomice ublažili.

Svatko treba pokušati uvidjeti koristi i štetu razvijanja omotača… ponekad to može biti dobar izbor, ali nikako ne na dulje vrijeme, nikako ne trajno. Kad nam je kao ljudskoj vrsti već na izbor dan taj veliki sustav elemenata, ta zabavna natprirodna (a opet tako prirodna!) pojava, zašto bismo sami sebe ograničili na nekolicinu čestica?

Da djetetu ponudimo sobu punu najzabavnijih, najšarenijih igračaka, mislimo li zaista da bi ono stalo na prve dvije na koje je naišlo, bez da se poigra ostatkom?

Pročitaj još:

5 knjiga koje mora pročitati svaka žena
Jesi li danas barem jednom pomislila “kako je dobro biti žena”?
Zašto skrivaš lice? – Inspirativna priča

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.