Kako sam jedva preživjela prekid i što mi je rekla moja terapeutica

Autorica teksta: čitateljica MT

“Što te dovodi danas k meni?”- upitala me moja terapeutica.

“Ne mogu prestati misliti na bivšega s kojim sam prekinula prije 8 mjeseci.” – sramežljivo sam nadodala.

I tako je počela moja priča. Priča kroz koju nisam mogla i znala proći sama. Četiri mjeseca trajao je prekid naše četverogodišnje veze. Nisam mogla prestati razmišljati o njemu. Nije bilo ni jednog jedinog dana da mi nije pao na pamet.

Napravila sam sve ono što su mi savjetovale prijateljice : Obrisala ga sa svih društvenih mreža, obrisala sam sve slike, maknula iz stana sve njegove stvari, počela izbjagavati zajedničke prijatelje. Ali nisam se nikako mogla maknuti u potpunosti od njega. Događalo mi se da potajno idem čitati njegove objave na Facebooku, gledati fotografije. Sve to postalo je lagana opsesija.

Tu sam često saznala i stvari koje nisam željela i koje mi se nisu sviđale, ali sam sebi ponavljala :”Sigurna sam kada bi ga nazvala usred noći i rekla da dođe da bi došao istoga trena” , ” I njemu je jednako teško samo ne želi to reći i pokazati” “I on potajno pati za mnom”… (možeš misliti…)

Dugo sam živjela u toj fantaziji. Zamišljala sam kako smo ponovo skupa, kako ponovo proživljavamo lijepe trenutke, poljupce, pažnju, odličan sex. I sve ono što nije bio dobro moj um kao da je zaboravio, kao da sam sve to izbrisala.

Živjela sam u potpunoj zabludi, u nekoj svojoj samoopsesiji.

Bila sam zarobljena. Nisam se mogla zaustaviti. Dok sam vozila to mi je bilo u glavi, dok sam radila to mi je bilo u glavi, dok sam se družila s prijateljicama samo to mi je bilo u glavi.

On je postao glavna tema SVIH mojih razgovora, nisam ga mogla otjerati iz svojih misli.

Jedna od prijateljica nježno mi je u jednom trenutku sugerirala da bi bilo dobro potražiti stručnu pomoć i tako sam po preporuci našla svoju terapeuticu.

Prvih nekoliko susreta ja sam samo govorila, ona je samo bez osuđivanja slušala. Onda me pitala i o vezama prije njega. I o odnosu sa roditeljima, o cijelom mom životu. I na kraju svakog susreta je rekla :“Pazi na sebe”. Kasnije mi je tek postalo jasno zašto.

Prolazili su mjeseci, ja nisam željela odustati od terapije. Ona je kao iskusan terapeut znala da me ne smije požuritivati i da trebamo riješiti duboke uzroke držanja za njega. To držanje davalo mi je sigurnost. Idealiziranje također.

Napokon je prošlo 13 mjeseci od prekida kada me upitala “Mirjam, držiš li se još uvijek za njega jer se bojiš pustiti nekog novog? Jer se možda još uvijek bojiš povređivanja?” U tom trenu kao da sam ostala bez zraka.

“Ne, pa imala sam u međuvremenu dva partnera za sex, ali nisu moji tipovi, ne bi to išlo” – odgovorila sam.

“Dobro. Voljela bi samo da znaš da u životu sa više ljudi možemo razviti duboke emocije i duboku povezanost.” – govori.

U meni raste ljutnja – “Da, razumijem što mi govorite (zapravo buljim u zid i najradije bi izletila s terapije) ali ja to sada ne želim čuti, nisam za to još spremna. “

Govori mi još neke stvari, ja više ne slušam. Ne slušam, ali sve u potpunosti razumijem. Vrijeme je da kažem GOTOVO. Vrijeme je da stanem i prestanem. Ali tijelo ne dozvoljava, misli ne dozvoljavaju, srce kaže ne.

Znam da treba završiti ali ne mogu pustiti. Sama sebi nakon više od jedne i pol godine još uvijek nanosim bol. Pomisao da bi uopće mogla naći i zavoljeti nekog drugog potpuno mi je strana i neprihvatljiva. I u glavu mi se opet urezuje rečenica moje terapeutice: ” Držati će te sve dok ti ne odlučiš drugačije”.

Unatoč svim pročitanim knjigama za samopomoć, odgledanim videima kako preboljeti, trajalo je točno dok ja nisam odlučila da je kraj, dok nije sazrijelo i dok si nisam dopustila pustiti tu opsesiju.

Shvatila sam iz toga da o nekim ljudima postanemo ovisni, ne znam još uvijek zašto. Naučila sam da koliko god sam jaka na drugim poljima života da na ovom nisam bila. Naučila sam da si dam vremena i naučila sam da život ide dalje.

Sada kada rezimiran, gotovo dvije godine nakon prekida vratila sam se k sebi. Terapeutica mi je objasnila da ovisnost o ljudima (u mom slučaju opsesivna ovisnost) u mozgu “pali” one iste centre koje “pali” bilo koja druga ovisnost, bilo o drogi, kocki, cigaretama… I to je također saznanje koje mi je pomoglo da prihvatim da je to proces koji traje.

Photo by cottonbro from Pexels

Preboljeti prekid nije cilj, to je putovanje. Putovanje o kojem naučiš puno toga o sebi, putovanje na kojem izvadiš mnoge demone.

Čak i sada, dok se polako zaljubljujem u nekog novoga, ljubav prema bivšem u meni još uvijek postoji. Ali ne opsesivna. Pamtim one lijepe trenutke i zahvalna sam da sam ih uz nekoga proživjela. I srce mi je sada otvoreno za nova iskustva. Ja sam valjda morala proći kroz sva ta iskustva da bi mogla iscijeliti što mi više ne treba i krenuti dalje.

Ako se i ti nalaziš u procesu prekida, daj si vremena, njeguj sebe, potraži terapeuta ako treba i budi nježna prema sebi.

Ostale objave