Jelena Hrvoj -mlada nada triler, horor i fantasy romana u Hrvatskoj

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Jelenu Hrvoj dobro poznaju i poštuju mladi pisci, osobito oni koji se bave pisanjem trilera, horora i fantasyja. Jer Jelena Hrvoj u svojim romanima kombinira sva tri žanra koja izazivaju jezu. Strava na stranicama njezinih romana često je toliko dojmljiva da će čitatelj zaboraviti kojom brzinom vrti stranice knjige koju drži u ruci. Kod nas strani horor romani postiži visoke naklade, ali od domaćeg pisca publika ne očekuje uvjerljivost koju postiže Jelena Hrvoj. Radnju romana ponekad smješta u najbliže susjedstvo u svom Poznanovcu, ponekad u megalopolise daleke budućnosti, no većinom su pokretači radnje neobični pojedinci – ponekad i patološki destruktivni – koji svojim osobinama unose promjenu u svijet koji ih okružuje ili pak traže njegovo prihvaćanje.

Jelena Hrvoj svojim je prvim hororom “Štorka” privukla pažnju čitatelja zbog svježih ideja i goleme spisateljske energije. Svoj peti roman „Drakona – Nasljedstvo“ također objavljuje u samizdatu, kao da je usamljena u širenju svoje publike. Dosad je, uz rasprodane naklade svojih knjiga, dobila podršku mladih kolega pisaca i pohvale iskusnijih urednika, ali kritičari, organizatori festivala ili pak urednici kulturnih rubrika rijetko joj otvaraju vrata. Ideja ipak ne nedostaje i uz peti roman osmišljavaju se i novi projekti za budućnost.

* Objavili ste peti roman u samizdatu i potvrdili svoj status self-made spisateljice koja sama sebe brendira. Kakva je razlika između samostalnog objavljivanja petog i objavljivanja prvog romana?

– Voljela bih reći da sam trunku mudrija, no objava svake nove knjige zaseban je izazov koji često nosi nove prepreke. Ipak, postoje neke razlike. Kad sam prije šest godina tek počinjala, uistinu nisam imala ni osnove smjernice, publiku, platforme za objavljivanje, a ni poznanike koji su u ovoj branši koji bi mi mogli udijeliti savjet. Bilo je to „glavom kroz zid“ u punom smislu tih riječi. Danas je to malo drugačija slika, ali samoizdat je jedno, nazovimo to, opredjeljenje koje iza sebe povlači mnogo odgovornosti bila riječ o prvoj ili tridesetoj knjizi.

* U opremi navodite da se radnja romana „Drakona“ djelomično temelji na lokalnim pričama i usmenoj predaji. Koji je dio istinit u priči o povučenom životu i zagonetnom ubojstvu brata i sestre Ritter neposredno nakon Drugog svjetskog rata?

– Ubojstvo brata i sestre Ritter koje je opisano u knjizi je gotovo u potpunosti istinito. Ono što je promijenjeno su imena aktera, svih osim Grete i Nikole Ritter. Nadalje bi bilo važno napomenuti kako je postojala i obitelj Rauer koja se spominje u knjizi, no za razliku od priče koja je opisana u Drakoni, Raueri i Ritteri nisu bili povezani na ijedan način. Iako se za Nikolu Rittera pričalo da je ljubio lijepu udovicu, ta činjenica nikada nije potvrđena, niti je ikada zabilježeno da je itko od njih imao krvne nasljednike.

Jelena Hrvoj

* Nižete psihološke trilere jedan za drugim. Jeste li razmišljali o nekom drugom žanru? Možda o kriminalističkom romanu?

– Nedavno sam s kolegicom baš pričala o žanrovskom svrstavanju mojih romana, pa bi ovdje voljela napomenuti kako se gotovo ni jedan moj roman ne može staviti u potpuni kalup. Oni stručniji od moje malenkosti nazivaju moje knjige hibridnim žanrom s obzirom na to da sadrže elemente trilera, horora, drame, fantastike, pa ponekad i natruhe kriminalistike. Za sad ne osjećam potrebu mijenjati žanr, ali tko zna što mašta donosi u budućnosti.

* Vaš prvi roman Štorka iz 2014. godine dosad je postigao kultni status među vašim čitateljima, a objavili ste i svojevrsni nastavak Štorka Manifest. Po čemu se Štorka razlikuje od ostali vaših romana, a po čemu im je slična?

– Na ovo pitanje mi je malo teže odgovoriti. Znate onu: „Ne mogu raditi razlike među svojom djecom“. Tako je i s knjigama. Štoviše, smatram da ih autor u potpunosti drugačije percipira od čitatelja. Štorka je, pa, Štorka. Serijal o Štorki znatno je kompleksniji od ostatka objavljenih knjiga. Treba je čitati isključivo između redaka i smatram da spada u onu skupinu knjiga koju čovjek ili voli ili ne. Za mene osobno je to serijal koji će zauvijek imati posebno mjesto u srcu jer je prvi s kojim sam istupila na književnu scenu.

* Od prvog romana okupili ste oko sebe roj obožavatelja od kojih mnogi također pišu. Kakvu podršku dobivaju mladi pisci? Razmišljate li o zajedničkoj platformi koja bi mladim piscima žanrova pomogla u afirmaciji?

– Ovdje ću si dozvoliti biti bezobrazno otvorena. Žanrovska književnost u Hrvatskoj općenito je zapostavljena. Medijski je prostor zagušen clickbait naslovima i sadržajem. Većinom jeftinim ili politiziranim temama. Knjiga i književnost uvijek su bile na nekoj margini, posebno medijskoj, no danas je preraslo u nešto sasvim deseto. Dalo bi se na dugo i široko o ovoj temi. Ja ću samo ukratko odgovoriti sljedeće: Ako iza sebe nemate šaku ljudi koji se ponašaju kao megalomanska književna hobotnica; ako niste spremni podilaziti; ako niste senzacija, ostajete na jednoj tankoj liniji nevidljivosti. Iz osobnog gledišta mogu napisati da i nakon šest godina, pet objavljenih naslova, preko gotovo 4000 prodanih naslova, i dalje nailazim na zatvorena medijska i kritičarska vrata. Tužno je to, ali shvatila sam da je i samo malena prepreka, ne i Sizifovo brdo. Na kraju dana, čitatelji i njihovo zadovoljstvo nakon pročitanog su ono najbitnije. Medijska eksponiranost je samo nešto što skrati taj put između većeg broja čitatelja i knjige. Što se tiče platforme za afirmaciju, da, razmišljamo. No to je tek u povojima i ustvari nije nikakva garancija za afirmaciju. No, mi, mlada garda, pronaći ćemo put i način prije ili kasnije.

Ostale objave