Jedva čekam da prođe

Uskoro će biti točno 4 godine otkako sam izgubila svojeg mlađeg brata.

Jedinog brata kojeg sam tako ludo voljela kao da sam znala da će živjeti kratko.

 Sjećam se da sam tada, očajna i tužna kao nikad prije, pred mamom izjavila: “Jedva čekam da ovo prođe, ne mogu više”, na što mi  je ona odgovorila: “Neće nikad proći, morati ćemo se prilagoditi.” 

U meni se tada javila velika potreba za izolacijom, potreba da se sklonim od ljudi i događaja kako bih mogla vratiti snagu i kako – tako ponovo pronaći sebe.

Nisam imala energije nositi se sa svijetom kao prije, komunicirala sam samo s članovima obitelji i najbližim prijateljima.

Photo by Nathan Dumlao on Unsplash

Nisam mogla ni raditi iako sam živjela od prihoda koje zaradim kao privatni poduzetnik. 

No kako je vrijeme prolazilo, ja sam se uspjela malo po malo prilagoditi i prihvatiti da ga nema. Prilagodba mi je donijela i promjenu – više nisam bila ista. 

Shvatila sam koliko je život nešto krhko i nepredvidivog tranja, pa sam ga nekako spontano počela sve češće živjeti ovdje i sada.

Krug ljudi sam suzila samo na one s kojima mi je ugodno. Trudila sam se kadgod mogu izraziti ljubav, podršku i empatiju a prešutjeti nepotrebno, npr. “brutalnu istinu” nekom u lice i sve drugo od čega bi se netko mogao osjećati loše.

Sve to mi je donijelo mir i unutarnju potrebu da budem uistinu živa umjesto da životarim.

Živa bez obzira na vanjske okolnosti. 

Priroda nam je takva da se regeneriramo i oporavimo čak i od najvećih boli ako to želimo.


Nisam više jedva čekala ni da ponovo počnem raditi, a počela sam.

Iako nisam vjernik, jedan dan dok sam slučajno išla upaliti svijeću na Kamenita vrata naišla sam u Radićevoj ulici na natpis “Iznajmljujem prostor”.

I tako je moj studio Laurus opet našao svoje mjesto. 

Krajem prošle i početkom ove godine sam po prvi put nakon dugo vremena ostvarila zadane targete na svim poslovnim razinama. U ožujku smo pak zbog odluke Stožera zatvorili salon, kao i mnogi drugi koji se bave uslugama.

Bila sam zabrinuta nekoliko dana no iz iskustva znam da ne mogu sjediti i čekati da ovo prođe. To mi je luksuz.

Donijela sam doma eterična ulja i kompjuter i pretvorila svoj dnevni boravak u ured.

Nisam još imala jasnu sliku kako ću se točno prilagoditi novonastaloj situaciji no počela sam raditi sve ono drugo što znam: online radionice, savjetovanja, voditi svoju FB grupu Holistička detoksikacija a prijateljica mi je pomogla da pokrenem dugo sanjani YouTube kanal. 

Svega nekoliko dana mi je trebalo da u radu od doma pronađem čaroliju.

Dok ovo pišem, mačak mi spava na krilu, kuha se ručak, povremeno bacim pogled na grad koji izgleda kao u kolovozu prije 10 godina, poluprazan, gotovo bez prometa, obavijen nekom aurom mira kakva se u Zagrebu ne osjeća često.

Sada, u ovom trenutku je sve u redu.

Image by Kim Thomas from Pixabay


Možda sam imala visoku životnu školu prije, zbog koje mi ovo što se događa danas NE izgleda kao “nešto što jedva čekam da prođe” nego naprotiv, opet poziv na promjenu i prilagodbu, koja je kako kažu, jedina stalna.

Prilagodba nikad nije sama sebi svrha, ona uvijek donosi priliku da se mijenjamo.

Nađemo izgubljeni mir, radost.

Možda otkrijemo neke svoje skrivene talente.

Izoliramo se od ljudi, situacija, svakodnevice na koju smo navikli da bi ponovo pronašli sebe. 

Da me netko pita, htjela bih da opet mogu grliti svojeg brata, htjela bih opet stavljati maske i kremice na lica svojih klijentica, birati eterična ulja za masažu, voditi radionice u svojem Laurusu ali sada to nije tako.

Ne znam kako je kod drugih, ne pozivam na promjenu i povlačenje niti  nabrajam stvari koje su dobre kod izolacije. Samo kažem kako je kod mene bilo i kako je sada.

Živim ovaj život sada i ovdje najbolje što mogu, dajem sve od sebe.

Živ i zdrav čovjek može sve, znam iz iskustva.

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.