Je li krivnja zbog brige o sebi neraskidiv dio majčinstva?

Da sam dobila kunu svaki puta kada sam sebe stavila na zadnje mjesto sada bi bila milijunašica.

“Jagode, obožavam jagode” -uvijek je govorila moja mama. Zanimljivo ja se ne sjećam jesam li ikada vidjela mamu da jede jagode do jednoga dana dok nije došla k meni. Taman sam donijela dvije pune mjerice, jer i ja kao i mama volim jagode. Uzela je jednu i promrmljala: “mmmmmm”. Nije to bio prvi puta da sam je vidjela očaranu sitnicama. Trebate je vidjeti kada pije kavu iz lijepih šalica.

Moja mama je samohrana majka i jagode su se kupovale za nas djecu. Za nju ih nikada nije nije ostalo. To je nekako postao mod po kojem je živjela. Neka njima ništa ne fali, lako za mene.

Nažalost moja mama nije u tome sama. Kao i mnoge druge mame, preskače sebe da bi više ostalo za druge ili da bi nešto dala drugima.

Postoji puno previše žena koje sebe stave na zadnje mjesto. Na ovo sve me podsjetio nedavni događaj gdje moja prijateljica na ručku nije uzela sebi u tanjur jelo nego je pojela ono što je djeci ostalo u tanjuru, da se ne baci. Ja nisam majka, pa možda ne bih trebala pisati o ovoj temi, ali mi je to bilo nekako ponižavajuće i žalosno.

Ja vidim tu jednu puno dublju priču od toga da se hrana ne baca (naravno da nisam za bacanje hrane, ali nisam ni za bacanje sebe i svojih potreba i želja). Tu u pozadini stoji nešto duboko i opasno. Zašto mi žene uzimamo “otpatke” za sebe?

Photo by Andrea Piacquadio from Pexels

Zašto su nama ženama svi drugi prvi?

Djeca. Susjedova djeca. Od susjedovog susjeda djeca. Kolege. Partneri. Prijatelji.

Ispričala sam prijateljicama priču sa jagodama i došle smo do zaključka da su i njihove mame bile iste takve. Naprave doručak za sve, ali ne jedu. Ne kupe novi, seksi grudnjak desetljećima. Odignoriraju pitanje “Što želiš za rođendan?”

Je li zaista ta krivnja ako brinu o sebi neraskidiv dio majčinstva? Ili možda nemaju uz sebe osobu – partnera, prijateljicu, kolegicu- koja bi ih osvijestila da i one vrijede i da su važne i da uzmu je***o jelo u svoj tanjur, pa neka se na kraju i baci.

Kritiziranje žene i majke u društvu dovodi do toga da mislimo da ne zaslužujemo. Juha nije dovoljno slana, trebalo je bolje usisati, pogrešno odgajaš djecu – to sve rezultira dubokim osjećajem nesposobnosti i manje vlastite vrijednosti.

Pročitala sam nedavno jednu zanimljivu objavu na Instagramu – mi zapravo ili ponavljamo obrasce naših roditelja kako bismo dobili ljubav ili radimo potpuno suprotno kako bismo dobili pažnju. Taj nas proces tjera naprijed dok same ne uvidimo što radimo i dk to ne osvijestimo.

Ja sam bila jedna od onih koja je radila potpuno suprotno. Nekoliko mojih bivših partnera mi je reklo da sam sebična, a prijatelji su govorili ” Irena ne želi ono što Irena ne želi” . A ja se cijeli život “trudim” biti velikodušna, iako bi lagala kada bi rekla da se nisam ljutila na sestru i nekoliko joj puta potgala igračke jer mi se činilo da su njene bolje.

Ali trebale su mi godine da naučim balansirati između jedne i druge krajnosti i nađem svoju sredinu.

Nekako sam gledajući svoju mamu, prijateljice i druge žene oko sebe naučila “zdravu” granicu između brige za sebe i davanja drugima.

Mogu tri dana pripremati Božićni ručak za cijelu obitelj da na kraju od umora ne mogu ni jesti, a s druge strane mogu pustiti mom partneru da se pobrine što ćemo kada u nedjelju odlučim cijeli dan gledati TV.

Nekako vjerujem da će taj obrazac ostati kada ću imati svoju djecu, jer naučila sam da sam važna, da vrijedim, da jedem ručak iz svog tanjura.

Isto to želim i tebi!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ostale objave