Izađi iz zone komfora, ali joj se i vrati

„Možeš sve što hoćeš!“ „Samo se pokreni!“ „Izađi iz svoje zone komfora!“ „Samo je nebo granica!“ Vjerojatno si naišla na neku od ovih rečenica. Vrište s ekrana društvenih mreža, iz knjiga, s You-tube videa, iz kafića…

Iako ne sumnjam da mogu sve što hoću, da je važno da se pokrenem i da treba izaći iz zone komfora tu i tamo (za nebo nisam sigurna, o tome ću još razmisliti: možda ni nebo nije granica), meni je ovih dana tijelo reklo da je dosta. Zaustavilo me potpuno. Nema mrdanja. Ako išta probam simptomi se pogoršavaju, ako sjedim u svojoj zoni komfora i minimalno „raduckam“ tek da mi nije dosadno onda je relativno ok, a ako čitam knjigu i gledam film, onda je sasvim ok.

Photo by Artem Beliaikin from Pexels

Pa se pitam: pretjerujemo li danas? I zbog čega? I što to, pobogu, toliko ne valja s tom zonom komfora da nas stalno tjeraju van?

Zanimljivo je da imam i nekoliko kolegica koje se žale na umor i nekoliko klijenata koji ne mogu više. Čini mi se da smo se opet orijentirali na van i da ne poštujemo svoj sustav i njegove unutarnje signale.

Svaki izlaz iz zone komfora jest hrabar, međutim zaboravljamo da on može ponekad izvući i neke sadržaje iz naše podsvijesti. Koji nisu uvijek ugodni. Koji, ako ih ne „pogledamo u oči“ i zanemarimo, neće mirovati. I privlačit će pažnju onoliko dugo dok se ne suočimo. Na sve moguće načine. Što je ponekad jako neugodno. Što je zapravo i izuzetno dobra vijest! Ono čega nismo svjesni, ne možemo riješiti, a muči nas iznutra, kad jednom izađe na površinu puno je lakše razriješiti. I zato izlazak iz zone komfora ima više benefita nego što se to na prvu čini.

Ako su te, na primjer, učili da je jako opasno isticati se (što je bilo često uvjerenje roditelja nas rođenih za vrijeme Jugoslavije iz razumljivih razloga), vjerojatno ti neće biti ugodno snimiti neki promotivni video za tvoju djelatnost gdje si ti u glavnoj ulozi. I onda ćeš odlučiti da moraš jer „svi to rade“, „uspjeh je s one strane zone komfora“ i jer „možeš sve što poželiš“ i snimit ćeš taj video i izgledat će super i bit ćeš zadovoljna…No ima taj dio tebe, sakriven negdje ispod (jer ti inače smeta, pa ga skrivaš), kojem će biti loše, koji će upravo sada očekivati neku opasnost, koji ti želi reći „Hej, nešto nije u redu, pomogni mi, molim te!“

Photo by Isabelle Taylor from Pexels

I mi ga često zanemarimo, idemo dalje, „suočavamo se sa svojim strahovima i pobjeđujemo“ sve dok tom djelu nas ne postane toliko loše da nas odluči zaustaviti pod svaku cijenu. Pa se ukočimo, dobijemo gastritis, prehladimo, dobijemo temperaturu…

Zato se pitam pretjerujemo li? Jesmo li svjesni tog dijela koji treba pomoć? Dozvoljavamo li mu uopće da postoji jer „ti si snažna, i možeš to izdržati!“ Ali nije bit ni u snazi ni slabosti, nije bit ni u zoni komfora ni u izlasku… Bit je u tome da se odmičemo od sebe, da ostavljamo samu sebe, odbacujemo dijelove, da ih ignoriramo, ne slušamo i samim time ne živimo, jer živjeti zaista je biti autentičan, a biti autentičan znači ponekad i pokriti se dekom preko glave i reći svima da te puste na miru jer želiš vrijeme da se slušaš i čuješ, da si pokloniš pažnju, da budeš ranjiva pa možda čak i zatražiš pomoć. I to ne zato što si slaba (da razbijemo više taj mit!)nego zato što uz suradnju možeš postići puno više nego sama. Zato ostani u zoni komfora neko vrijeme da se zacijeliš i odmoriš, nije ona izvor problema, nego sigurna luka u koju se uvijek možeš vratiti.

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.