Ispadi bijesa- dječji način govora

Ispadi bijesa su poprilično učestala pojava, pogotovo kod manje djece. Obično se javljaju oko druge godine, ali se mogu javiti i ranije. Iako nije neobično ako se jave i kod starije djece. A razlozi njihove pojave su prije svega nesporazum. Naime, djeca vrlo često smatraju da ih roditelji nisu razumjeli ili pak da nisu shvatili što žele. Naprosto svojim ponašanjem, roditelji im ne daju do znanja da shvaćaju njihovu poruku. Tada djeca pribjegavaju onome što najbolje znaju, a to je da svojim ponašanjem privuku pažnju. Ispadi bijesa su zapravo dječji način glasnog govora koji mi odrasli koristimo kada uvidimo da nas netko baš ne sluša ili ne razumije.

Photo by Daria Shevtsova from Pexels

Naravno, djecu takvo ignoriranje (ona smatraju da su ignorirana) i jako razljuti, pa ih vrlo često obuzima i bijes. A djeca imaju vrlo slabo razvijenu samokontrolu i kontrolu emocija i jednom kada ih obuzme, ona su naprosto njome preplavljena i vrlo teško se mogu fokusirati na roditeljske pokušaje komunikacije. Tada je potrebno komunikaciju prilagoditi situaciji i djetetu kako bi roditelj uopće mogao doprijeti do razljućenog djeteta. Promjena riječi, promjena redoslijeda riječi u rečenici, odgovarajući ton glasa, odgovarajući govor tijela i mimika lica mogu u svega par minuta pretvoriti malog divljaka koji se baca po podu i vrišti u nasmijano dijete koje je spremno na suradnju.

Pa evo kako funkcionira dječji jezik. Uz pomoć ponavljanja sugovornikove poruke, kratkih rečenica, odgovarajućeg tona glasa, mimike lica i govora tijela mi djetetu koje ima i najjači ispad bijesa dajemo do znanja da ga razumijemo. Na primjer, dijete želi van, a vani naprosto lijeva kiša. Obično roditelji počinju na široko i dugačko objašnjavati zašto se ne može ići van. A pri tome zaboravljaju da dijete pola toga nije razumjelo i da je toliko obuzeto željom da jedva čuje što mu roditelj govori (ovo vrijedi i za stariju djecu i odrasle – dio mozga za razumijevanje govora i logiku tada ne radi najbolje). Evo jednog primjera predugačkog objašnjavanja. „Ne možemo ići van jer pada jaka kiša i bit ćeš sav mokar i mogao bi se prehladiti. A ako se prehladiš nećeš se moći igrati sa svojim prijateljima jer ćeš dobiti temperaturu i morat ćeš biti kod kuće u krevetu. „ Kao rezultat dobit ćemo dijete koje će biti još više bijesno.

Photo by Henley Design Studio from Pexels

Međutim da roditelj kaže: “Marko kaže ići van, ići van. Sad ići van. Sad ići van, Van, Van, Van! Marko ići van!” dali bi djetetu do znanja da su ga razumjeli. Pri tome, dijete u glasu mora osjetiti empatiju. Također, govorom tijela treba oponašati dijete (mrštiti se, mahati rukama, lupiti nogom u pod). Roditelj treba biti njegovo ogledalo. Baš zato se i brzo smire jer shvate da je njihova poruka došla do roditelja. Tada pažnju treba usmjeriti na nešto drugo. Recimo može se reći: “Vani jako kiša pada, ali idemo se u kupaonu igrati s vodom. Idemo zalijevati kadu.”

Ako se ovaj način komunikacije koristi kad god se primijeti da bi moglo doći do ispada bijesa, mi ćemo ga na vrijeme zaustaviti, zapravo neće se ni dogoditi. Nemojte se sramiti ovaj način komunikacije primijeniti u parku ili dućanu. Možda će vas svi malo čudno gledati, ali na kraju ćete se pokazati kao roditelj koji zna kako sa svojim djetetom i koji ga zna smiriti.

Pročitaj još:
Mali ljudi, veliki snovi – serija biografskih slikovnica kroz koje maleni uče od najvećih!
5 knjiga o odgoju djece po preporuci Alis Marić
Renata Brekalo i Lea Brezar: Gimnazija Epoha odgajat će snažne i motivirane mlade ljude povezane s prirodom

Ostale objave