Hrabro suočavanje sa psihozom – Imam psihozu, pa što?

Hrabro suočavanje sa psihozom

Odnos društva prema osobama s psihičkim poremećajima kod nas je podvojen. Izjašnjavamo se za uključivanje osoba s dijagnozama psihičkih bolesti u društvo, a istodobno ih izbjegavamo i nastojimo udaljiti iz svoje sredine. U medijima se problem osoba s dijagnozama psihičke bolesti ne obrađuje, a ispovjedna proza o iskustvu liječenja kod nas je još rijetka. Spisateljica pod pseudonimom Vanesa Ljahnicky objavila je knjigu „Imam psihozu, pa što?“ u kojoj otvoreno piše o svojoj bolesti, odnosima u obitelji, komunikaciji sa psihijatrima, o svojem doživljaju sebe kroz uspješno liječenje tijekom kojeg se njezina bolest stabilizirala. Štoviše, drugi dio knjige posvećen je pacijentima koji i dalje odbijaju liječenje i opisala jedan liječeni i jedan neliječeni slučaj psihoze, u namjeri da pacijente koji i dalje odbijaju liječenje upozna s njegovim prednostima. Vanesa Ljahnicky danas samostalno planira svoje nove nakladničke poduhvate i uživa u svojoj novootkrivenoj ulozi spisateljice.

Donosimo dva odlomka iz knjige „Imam psihozu, pa što?“ Vanese Ljahnicky.

Naslovnica knjige – privatna arhiva

Djeca, brak, karijera i ostalo

          Svaki čovjek dođe u određene godine kad od njega društvo nešto očekuje, postavlja pred njega određene norme i zahtjeve (samo ne znam tko ih je izmislio i po čijem su kriteriju stvarani), a s obzirom na to da smo svi mi, ili barem bismo trebali biti društvena bića, od nas se očekuje da se ponašamo prema određenim normama. Svi mi za sebe imamo velike planove – roditelji, rodbina, puno je dušebrižnika koji nam pokušavaju kreirati živote. Međutim, iz iskustva znam da se planovi nikada do kraja ne ostvare, uvijek nam nešto poremeti, sruši ili promijeni planove ili mladenačke snove. Sve curice sanjaju o vjenčanju u dugoj bijeloj vjenčanici, o dugom i sretnom braku s barem dvoje djece, dobro plaćenom poslu i velikoj karijeri, o tome da postanu netko i nešto. No, nažalost, život nije ni predvidiv ni jednostavan, tako da u većini slučajeva naši savršeni planovi o idealnom obiteljskom životu padaju u vodu. Sve djevojke sanjaju o princu na bijelom konju koji se u realnosti ubrzo pretvori u žapca, a bijeli konj posivi.

          I što je najbolje od svega, svi gledaju što se događa u tuđem dvorištu, kao da im nije dovoljno prljavštine u njihovom vlastitom dvorištu, tako da su im i oči i uši u tuđim dvorištima, dok se iz njihova dvorišta širi nepodnošljiv smrad njihovih ustajalih karaktera. Takav odnos među susjedima jako dobro ilustrira Škorina pjesma: „U mom dvorištu“. Uvijek kad je čujem na Narodnom radiju, asocira me na moje susjede. Što ću, takva sam i ne mogu si pomoći. Hvala vam, Škoro, na toj prekrasnoj pjesmi!

          „Trebaš se udati, roditi djecu, proći će Ti vrijeme“, brinu se moji prekrasni susjedi. Ma, nemojte! Hvala na savjetu i na vašoj neumornoj brizi.

          Imam nekoliko znanica koje su se udale odmah nakon srednje škole da im ne prođe vrijeme, fakultet nisu ni upisale, što zbog nemogućnosti da prođu prijemni ispit jer su završile nekakve lijeve srednje škole, što zbog toga da im ne prođe vrijeme za udaju. Gledam ih sada, desetak godina kasnije: udane su, zapuštene, udvostručile su svoj volumen (vjerojatno su mislile da im je dovoljno to što su se udale pa da se više ne moraju brinuti o svom izgledu, a pogotovo o svojoj grotesknoj figuri), brakovi su im izvana huj, iznutra fuj, muževi im samo gostuju kod kuće na ručku i večeri, imaju po dvoje djece, posao u nekoj lijevoj firmi, neku osrednju plaću, žive kod roditelja koji im pomažu umjesto da plaćaju skupe dadilje, tako da im to najčešće dođe nešto kao baka i deda – servis, ali i financijski, jer se obično bake i djedovi zaljube u svoje unuke; i to je njihov život. Čovjek bi očekivao da su sretne. No, s obzirom na to da žive u mom neposrednom susjedstvu, čujem ih kako urlaju na djecu, kako djeca dobivaju batine za svaku sitnicu i to je onda njihov idiličan život o kakvom su kao djeca sanjale. Mo`š mislit`!

          S obzirom na to da sam već odavno prošla tridesetu, zaustavljaju me vrlo često susjede, ali i ne i susjedi. Ha, bapska posla!

          „Kad stvorim uvjete“, već im deset godina spremno odgovaram. Sigurno misle da sam poludjela. Ne želim im govoriti o svojoj vlastitoj tragediji koju sam proživljavala iza zidova naše vile. Moja pokojna majka nikad se nije namjeravala brinuti o mome djetetu, a i ja sam joj izgleda bila previše, kao da sam joj predstavljala preveliki teret s kojim se nije znala ili nije htjela nositi.

          „Ak` misliš roditi, stvori si uvjete i bogato se udaj! Pa ne misliš valjda roditi u našoj kući?!“ Tako su završavali svi naši razgovori o djeci.

          Dakle, treba mi životni prostor, poveći bankovni račun (moji su roditelji uvijek govorili da na njih ne računam) i kvalitetan životni partner, kojeg će mi biti malo teže pronaći jer sam dvanaest svojih najboljih godina potrošila na Zlatana, za kojeg sam se namjeravala udati i roditi mu čopor djece. HA, HA, HA, HA, HA, ma namjeravala sam mu roditi samo četvero djece! Planirala sam s njim živjeti u idiličnom braku u kućici u cvijeću u Osijeku. Zlatan je, naime, iz Osijeka.

          No, dogodila se hrpa sranja, tako da sam ostala sama i bez novca (Zlatan me, naime, pokrao), tako da sam opet na samom početku, samo što sam dvanaest godina starija, ali i zrelija. Još uvijek očajnički želim djecu, samo što im prije svega moram naći oca. Nakon Zlatanovih manipulacija, slatkorječivosti i njegovih znalačkih igrica, postala sam toliko oprezna da sad već pušem i na hladno. I vi biste, dragi moji čitatelji, puhali i na hladno da vam je vaš životni partner preko noći zbrisao s vašom životnom ušteđevinom, do koje ste došli tako da ste ustajali u pet sati ujutro da biste odradili svoju profesorsku jutarnju šihtu u nekom selu Bogu iza leđa, a kad biste se vratili u Zagreb, umjesto nekoliko minuta ili sati sna, odlazili ste na honorarni posao samo da biste stvorili uvjete za život u dvoje ili u nekoj bližoj budućnosti, u troje.

          Sad već vjerojatno cijeli kvart zna da sam sama iako još uvijek svima pričam da imam dečka u Osijeku za kojeg ću se udati kad stvorimo uvjete.

          „Više ti nitko ne vjeruje da imaš dečka, nitko ga nije vidio“, neki dan me ponovno bocnula moja „predraga“ sestričnica Laura koja u svojoj trideset i prvoj godini još nije imala ozbiljnu vezu.

          Kad malo bolje razmislim, nitko ne može imati sve. Ja, na primjer, imam u roku završen fakultet, položena dva stručna ispita, nekoliko godina staža u struci, sada pokušavam izgraditi karijeru u jednoj internacionalnoj kompaniji, nemam partnera na vidiku, nisam udana i nemam djecu. Laura, za razliku od mene i svih mojih prijateljica i znanica, ima tisuću pari obuće s potpisom, desetak ormara odjeće s potpisom, pedesetak kutija za odjeću jer joj sve ne stane u ormare, petsto dizajnerskih torbica, nezavršen fakultet (zapela je prije deset godina na drugoj godini faksa), nema dečka (dobro `ajde, to joj ne mogu zamjeriti, bolje biti sama nego da naleti na nekakvog Zlatanova klona koji će je savršenim izgledom biznismena i nju i njezinu obitelj baciti na prosjački štap), opunomoćena je na sve mamine kartice.

Nekoliko zlatnih savjeta za ljude s psihičkim problemima

          Evo nekoliko savjeta koje vam dajem iz svog vlastitog iskustva da vam olakšam život i da vas oslobodim stigme s kojom se svi suočavamo:

1. Jankomir i Vrapče nisu ludnice, nego psihijatrijske bolnice, a ljudi koji se u njima liječe su psihički bolesnici, a nikako ne luđaci.

2. Molim sve one koji imaju problema, neka se ne igraju doktora (doktora smo se igrali kad smo bili mali), neka ne uzimaju stvar u svoje ruke i ne pokušavaju se sami izliječiti nekakvom alternativnom medicinom!

3. Ne kupujte sami lijekove za spavanje: Lexaurine, Apaurine, Praxitene i Fluzepame! Oni vam neće ništa riješiti, samo će odgoditi, odnosno zamaskirati vašu bolest neko vrijeme, a spomenuti lijekovi pretvorit će vas u teške tabletomane jer sasvim sigurno stvaraju ovisnost. Znam da većina apotekara vrlo savjesno radi svoj posao, ali isto tako poznajem puno apotekara – šarlatana koji prodaju gore navedene lijekove šakom i kapom, vodeći brigu samo o svojoj zaradi (najčešće se tu radi o privatnim apotekama). Prije nekih desetak godina, još u vrijeme moje ovisnosti o Lexaurinima, sprijateljila sam se s farmaceutskom tehničarkom koja je tada radila u našoj lokalnoj apoteci u kvartu. Dok smo nas dvije razgovarale, ušlo je nekih dvadesetak kupaca, od kojih je svaki drugi kupio neki od navedenih sedativa bez recepta.

4. Nemojte sami sebi postavljati dijagnozu! A propos samopostavljanja dijagnoze, evo još jedne anegdote. Jedna šezdesetogodišnja lektorica imala je virozu. Rekla je: „Što će mi doktor kad sama znam što mi je? Imam virozu. Idem u apoteku kupiti Sumamed pa će mi proći“, (a svi dobro znamo da se viroza liječi medom, čajem i limunom, a nikako ne antibioticima.) To mi stalno naglašava moja teta doktorica Vanessa, a to mi već i deset godina govori moja opća praksa.

5. Kad imate psihičkih problema, nemojte se samo uspaničiti i grčevito razmišljati o tome što će reći susjedi! Jer otkad je svijeta i vijeka, susjedi će uvijek nešto reći, pa bili vi predsjednici nadzornih odbora nekih dobrostojećih firmi, doktori, medicinske sestre, profesori, kuhari ili smetlari, susjedi će uvijek nešto komentirati. Pa, zaboga, ljudi imaju jezik da govore. Ja sasvim slučajno znam da 80 % mojih susjeda zna da sam se liječila u Jankomiru i da imam psihozu. U redu, to mi više ne smeta. Ako me se boje, ako misle da sam opasna, neka mi lijepo okrenu leđa i neka se sa mnom više ne druže. Ali, nisam ja te sreće. Najgore što vam se može dogoditi je da počnu pričati da ste ludi ili „bolesni u glavu“. Ne obazirite se na njih!

Kad počnete razmišljati o tome što će reći susjedi, postavite si nekoliko pitanja:

  1. Hrane li vas susjedi?
  2. Odijevaju li vas susjedi?
  3. Jesu li vam susjedi pomogli pronaći posao?
  4. Plaćaju li vam susjedi režije?
  5. Otplaćuju li vam susjedi rate kredita?

Ako je odgovor na sva ova pitanja negativan (kao što pretpostavljam), onda odmah, istog časa, prestanite razmišljati o tome što će reći susjedi! !

6. Pronađite psihijatra! Otiđite k svom liječniku opće prakse i zamolite ga uputnicu za psihijatra! Ne bojte se, ta će uputnica ostati između vas i vaše opće prakse. Ona je po Hipokratovoj zakletvi dužna čuvati vašu tajnu!

          Sigurno se pitate po kojem kriteriju odabrati psihijatra jer ste sasvim slučajno čuli neke poluistinite priče o dobrim i lošim psihijatrima. Ja osobno glasam za psihijatre u Vrapču i u Jankomiru. To su specijalizirane psihijatrijske ustanove i tamo sigurno rade najbolji psihijatri! I, što je od svega najbolje, ako vam je slučajno neugodno da će vas netko od poznanika vidjeti i prepoznati, tamo vam je najsigurnije. To su „bolnice na kraju grada“ i tamo vaši susjedi sigurno ne idu u nedjeljnu šetnju.

7. Vjerujte svom psihijatru u potpunosti! Molim vas, ako vam sugerira da ostanete u bolnici na bolničkom liječenju, poslušajte ga! To vam ne kaže bez razloga. Sigurno želi isprobati koji vam lijek najbolje odgovara. Nitko vas neće, a ni ne može prisiliti da ostanete u bolnici; da, dobro ste razumjeli, nitko vas neće, a ni ne može prisilno zadržati na bolničkom liječenju. Godine 1997. donesen je Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Nažalost, taj je zakon bio smrtonosan za jednu meni blisku osobu, koja se kada god joj je bilo loše, odnosno kad joj se stanje rapidno pogoršalo i kad su joj i njezina psihijatrica i njena obitelj predložili hospitalizaciju, pozivala na taj Zakon, tako da su i meni i mojoj obitelji ruke bile vezane.

          Postoje u tom Zakonu iznimke kada se osobu može prisilno smjestiti na bolničko liječenje. Nemojte si dozvoliti da vaša bolest toliko eskalira da vi budete te iznimke.

8. Izdržite i kad vam je stvarno teško!

Kod bolničkog liječenja, a pogotovo kod vaše prve hospitalizacije, osjećat ćete se veoma čudno. Imat ćete osjećaj da su svi oko vas ludi, a vi jedini normalni. Što se prije prilagodite, život će vam biti lakši jer ćete početi funkcionirati kao jedna velika složna obitelj koju povezuju isti problemi. I, što je najveća prednost kod bolničkog liječenja, s ostalim pacijentima ćete moći razgovarati o stvarima koje vas muče, a o kojima se ni s kim dotad niste usudili razgovarati, u strahu da vas ne izruguju i smatraju ludim. Ostalim pacijentima vaši su problemi posve normalni, jer su i njihovi problemi posve slični, a možda čak i identični.

9. Važno je nikad ne odustati!

Znam da će vam se u početku prve dane spavati od lijekova. Nemojte se tada uplašiti da vas pogrešno liječe ili da nešto nije u redu s vašim psihijatrom ili medicinskim sestrama koje vam daju lijekove. To je u početku normalno, lijekovi tako djeluju, liječenje najčešće počinje s nešto jačom dozom lijekova (to mi je prvih dana objasnila moja psihijatrica, ali mi je trebalo malo više vremena da to shvatim). Izdržite, ne gnjavite previše svog psihijatra pitanjima jer vam on ne može dati odgovore koji bi vas zadovoljili.

10. Ne slušajte bapske priče sa strane! Upamtite: lijekovi vas ne truju i ne uništavaju, nego vam samo pomažu i liječe vas!

          Zato i postoje psihijatri, koji su, vjerujte mi, detaljno proučili i bolesti, i lijekove, i nuspojave, i kako ti lijekovi djeluju na ostale vaše organe.

11. Koristite lijekove u točno propisanim dozama!!

          Nemojte si sami smanjivati, a pogotovo si nemojte povećavati doze lijekova! I, ne bojte se, lijekovi koje vam ordinira vaš psihijatar ne stvaraju ovisnost.

12. Ako imate problema, nemojte po cijele dane ostajati u krevetu, nakljukati se vama najfinijim sedativima i spavati. Znate li što je najgore? Buđenje nakon takvog umjetnog sna jer tada problemi postaju još intenzivniji. Skupite hrabrost i suočite se s problemima! Ako ne možete sami riješiti te probleme zbog kojih ste zapali u depresiju, odmah, bez oklijevanja, pootražite stručnu pomoć!

13. Ako imate životnog partnera (dečka, djevojku, supruga ili suprugu, zaručnika ili zaručnicu), obvezno ga upoznajte sa svojom psihičkom bolešću!

          Ako vas zbog toga ostavi, vjerujte mi, onda vas stvarno nije vrijedan/vrijedna. Nemojte nikako živjeti sami sa svojom tajnom – svojom bolešću, jer će istina kad – tad isplivati na vidjelo i onda će se vaš partner osjećati prevarenim i vjerojatno će vas ostaviti jer ste mu lagali. Dakle, iskrenost prije svega! Vjerujte mi, to uvijek upali! Možda ćete se ugodno iznenaditi jer će vas vaš partner najvjerojatnije prihvatiti takve kakvi jeste, odnosno zajedno s vašom bolešću, i time vam dokazati svoju odanost i pravu ljubav. Bitno je samo da mu kažete na vrijeme.

14. Lako vam se može dogoditi da vas prijatelji, kad zapadnete u psihičke probleme, napuste. Ne očajavajte! Postoji jedna narodna izreka: „Prijatelji se poznaju u nevolji.“ Kad sanirate svoju bolest, steći ćete nove prijatelje. Kad se zaliječite, imat ćete vrlo visoke kriterije z odabiru prijatelja. Tko onda može reći da se psihozom ne može profitirati?!

15. Ne popravljajte lončiće, odnosno ne sastavljajte prisilno razbijenu obitelj! Ako su vas napustili onda kad ste se razboljeli, ne nastojte ih vratiti sada kada ste zdravi!!

16. Ne namećite se svojoj rodbini! Takvo nametanje nikako ne funkcionira. Vaše prisilno stvorene rodbinske veze će se prije ili kasnije prekinuti.

17. Izbjegavajte sukobe s rodbinom i susjedima, pa čak i ako vas oni provociraju, da biste sačuvali svoj vlastiti mir!

18. Ako netko oko vas prokomentira „gle onog luđaka (luđakinju)“, nasmijte mu se u lice i nastavite dalje svojim putem!

19. Iako ste bolesni, sačuvajte svoje ljudsko dostojanstvo jer i bolesnici su ljudi, imajte to uvijek na umu!

20. Ne povjeravajte se svakome jer mnogi su u stanju vaše povjerenje iskoristiti u negativne svrhe. Zato pažljivo birajte osobe kojima ćete se povjeriti.

21. Kad izađete iz bolnice, slijedi ono najteže: resocijalizacija. Znam da će vam biti u početku užasno teško, znam da ćete osjećati neobjašnjive strahove i bezrazložni nemir, ali to je jedna prolazna faza u dugotrajnom procesu vašeg oporavka. Iako ste nemirni, iako se bojite da ljudi na vama ne primijete znakove bolesti, iako biste najradije sve prespavali, svaki dan obvezno izađite van, makar do najbliže trgovine ili do placa i kupite si majicu za dvadeset kuna. To će vam pričiniti neopisivo zadovoljstvo jer ste učinili nešto za sebe.

22. Što prije shvatite da psihoza nije ništa gora od neke druge ozbiljne bolesti, npr. dijabetesa tipa dva, krvožilnih i kardiovaskularnih bolesti, prije ćete se početi liječiti i prije ćete se zaliječiti. Jer svi mi koji smo prošli prve i najteže faze psihijatrijskog liječenja znamo da se liječenje sastoji od puno dijelova slagalice koja se zove vaše mentalno zdravlje.

23. I, na kraju: budite jaki, izdržite do kraja i nikad, ali baš nikad ne gubite nadu!!

          Možda će vam se psihoza, shizofrenija, depresija ili neka druga psihička bolest vratiti, nadam se u nekom blažem obliku (meni se moja vratila i ponovno nestala), odmah dogovorite pregled kod svog psihijatra! Upamtite da je to samo prolazna epizoda!

24. Nikad, ali baš nikad svojevoljno ne prekidajte liječenje!

          Doći ćete u bezbroj raznih kriznih situacija kad ćete početi sumnjati u sve: u svoga psihijatra, u svoju bolest, u svoju okolinu, pa i u same sebe. Postavljat ćete si pitanja tipa: „Da li bi bilo bolje da se nisam ni počela (počeo) liječiti? Pa, mogla (mogao) sam se i dalje kljukati sedativima. Bila (bio) bih zdravija/i i sretnija/sretniji.“

Vjerujte mi, ne biste bili ni zdraviji ni sretniji jer bi vaša bolest rapidno napredovala i tko zna kako biste završili.

25. Ako ste pristali na bolničko liječenje u jednoj od psihijatrijskih klinika, zahvalite dragom bogu jer ste se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu!

26. Shvatite svoje psihijatrijsko liječenje kao da ste dobili drugu šansu da počnete iz početka i da ste pravi sretnici jer danas je veoma malo ljudi koji su dobili drugu šansu i znali je prepoznati. Ponosim se s vama jer ste veoma hrabri i pravi borci koji se ne plaše suočiti sa svojom bolešću, za razliku od primitivaca koji non – stop govore:

„Ja sam normalan, meni ne treba psihijatar.“

          Želim vam puno uspjeha i u liječenju, ali i u poslovnom i u privatnom životu! Jer, postoji jedna stara izreka koju su izmislili puno pametniji ljudi i od mene i od vas:

          „Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi.“

Vanesa Ljahnicky: Imam psihozu, pa što?, aFUN2DO World j.d.o.o., 2020.

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.