Naslovnica Blog Stranica 2

Igra života

0

Djevojko, život je igra, igraj se!

Ajme koliko sam puta čula tu rečenicu. No, jesam li je razumjela i živjela? Sada da no prije, definitivno ne. Trebalo mi je dugo da je shvatim jer jednostavno nije dopirala do mene.

Baš mi je stvarala neku nervozu zvanu neshvaćanje. Nikako nije dolazila do one dubine unutar mene koja bi ju razumjela. Uvijek su se u mom umu stvarala pitanja poput: “Kako da se igram, kada je svaki dan izazov koji moram shvatiti i proći? Kada me neki od njih ponekad sruši, da ne znam kako se ponovno dignuti. Otkud početi kako bi se otrgnula mreži u koju me uhvatio?”

Ta pitanja su me sprječavala vidjeti širu sliku cijele priče koja je ispred mene, vidim dubinu rečenice koja otvara novi pogled na život. Gledam, a ne vidim. A kako da i vidim dubinu kad se koprcam u toj mreži pokušavajući pronaći izlaz iz nje. Trgam one niti, pokušavajući udahnuti, no teško mi je. Pa kad ti spomenu igraj se, kao da ti je netko opalio ogroman šamar i mislim si, što sam toliko nesposobna kad ne mogu shvatiti cijelu poantu priče. Onda sam previše ponosna da priznam kako ne shvaćam, a naravno da to ne želim pokazati drugima. Još mi samo nedostaje da svi to znaju, jer kako će me onda gledati. Ponekad sam htjela ostati u toj mreži da me nitko ništa ne pita. Odustala bi i prestala se truditi pronaći rješenje. Čemu sve to? Riješiš jedno, dolazi drugo. Konstantno se vrtiš u krug i jednostavno, tada u mojoj glavi to nije imalo previše smisla.

Photo by Jill Wellington from Pexels

Onda pogledam djecu kako se igraju u dvorištu i mislim si kako im je lijepo,ništa ih ne brine, samo se igraju. I ja sam to prošla. Divna vremena kada sam jedva čekala izaći van s prijateljima i igrati se. Uživala sam u dječjoj radoznalosti i otkrivanju novih stvari. Nema brige, nema izazova, samo opušteno kako bi se reklo. Jedino što trebaš otići u školu, odraditi zadaću i vraćaš se igri. Ako i ima nešto za riješiti, tu su bili roditelji ili netko stariji koji bi se pozabavio time. Divota.

U tom trenutku, samo sekunda je bila dovoljna da nova misao prođe mojim umom. Zastala sam i zbunjeno gledala u jednu točku. Tada mi je kliknulo. Otvorila se nova, veća slika koju sam dugo čekala. Spoznaja koja je otrgnula one niti i dala mi ponovno da dišem. Pa život je naša škola, izazovi su naše lekcije, jedino što trebam je riješiti ih i slobodna sam. Spremna sam za dalje. Spremna sam za svoju igru koju god poželim, sa stvarima koje me vesele. Kakvo je to otkriće. Stvarno je sve igra. Koliko ti fokus na izazov, zamagljuje pogled na rješenje. Iz kojeg razloga ne bi izazov shvatila kao neku školsku lekciju, gdje je domaća zadaća ustvari otkrivanje na koje načine ga možeš riješiti. Ako zapneš, uvijek možeš tražiti pomoć.Već sam spomenula prije da smo tražili kao djeca pomoć kad nam je trebala. Zašto bi sad to bio problem? Još uvijek se nismo svi rodili kao sveznalice, pa da sve moramo znati. Svatko ima svoje područje koje mu bolje ide od drugog, iz tog razloga tražim stručnjaka koji će mi pomoći u onome gdje meni ne ide. Odlično. Poslije te spoznaje veselila sam se igri koja me čeka. Život je postao zabavan. Izazove sam rješavala s osmjehom na licu. No, budimo realni nije svaki bio baš tako lagan, no ideš dalje pa gdje te putevi odvedu. To je bila spoznaja koja me dovela da ipak s lakoćom idem kroz život. Vjerojatno se i ono dijete probudilo u meni i dalo mi dodatnu kreativnost da bude još zanimljivije istraživati nove prilike, mogućnosti i potencijale koje nam život nudi. Svakim izazovom rasla sam kao osoba, bila sam jedna nova JA, bolja, zrelija i moram priznati sretnija. Kada bi pogledala unazad vidjela sam sve ono što sam prošla, mnogo izazova koje sam riješila te me to dovelo da budem ponosna na svoje uspjehe. Svaka osoba bi trebala biti. Svi smo predivni na svoj način, sa svim svojim potencijalima unutar sebe. Samo treba ta jedna misao koja će proći kroz nas i dati nam prejaku spoznaju koja otvara najbitnija vrata našeg života, vrata zvana Igra života.

Grlim te živote i hajdemo zajedno da zaigramo tu Igru života.

Pročitaj još:
Razlika između emocija i osjećaja – zašto osjećamo to što osjećamo?
Pronađi mir unutar sebe

Molekula zvana život

0

Čudan je taj život! Zaista je. I ne kažem to tek tako, da bih stvorila dramatičan uvod u objavu, već je to zaključak proizašao iz dugotrajnog razmišljanja o atomima koji ga sačinjavaju i, jednom kad tome dođe vrijeme, isto tako rasplinjavaju, pretvaraju u zvjezdanu prašinu, pa potom u ništavilo.

Rođenjem, kad se atomi prvi put udruže u malu, pa malo veću, a onda još veću molekulicu, stječemo nekakav unutarnji raspored koji je poznat i svojstven samo nama i samo mi možemo odlučiti hoćemo li mu, i koje, atome dodavati. Ponekad nam sam sastav ne dopušta nikakve promjene, i u tim smo situacijama nemoćni jer protiv sebe ne možemo. Upravo smo zbog te građe toliko prijemčivi i skloni utjecaju drugih ljudi – kad smo u nečijem društvu, taj nam netko, uglavnom nehotice, pridoda poneki od svojih atoma. Ako smo sretni, onda su to oni pozitivno nabijeni, ali vrlo se često događa da i ne znajući od nekoga primimo negativni i kasnije ga se ne možemo tako lako riješiti, sve dok ga ne natjeramo da svoje mjesto ustupi nekom drugom.

Photo by Denys Nevozhai from Unsplash

Baš su iz toga razloga neki razvili sistem omotača, čudesne ovojnice koja naše atome drži na okupu i u samome početku eliminira svako nastojanje pripajanja tuđih atoma. Ona je nešto poput nevidljivog zida. Ali, što se onda događa? Nakon nekog vremena shvate da su postali otporni i na sretne čestice, shvate da omotač i njih odbija i odguruje daleko, daleko… I da, s jedne su strane zadovoljni jer su preuzeli kontrolu nad samima sobom i nad svojim emocijama, njihova je sreća njihova vlastita stvar i nemaju straha od prelaska tih atoma ka drugim osobama. No isto se to događa i s tugom. Ona ostaje zarobljena u čudesnoj ovojnici, bez mogućnosti dijeljenja s nekime, bez mogućnosti dodavanja pozitivnih iona koji bi je barem djelomice ublažili.

Svatko treba pokušati uvidjeti koristi i štetu razvijanja omotača… ponekad to može biti dobar izbor, ali nikako ne na dulje vrijeme, nikako ne trajno. Kad nam je kao ljudskoj vrsti već na izbor dan taj veliki sustav elemenata, ta zabavna natprirodna (a opet tako prirodna!) pojava, zašto bismo sami sebe ograničili na nekolicinu čestica?

Da djetetu ponudimo sobu punu najzabavnijih, najšarenijih igračaka, mislimo li zaista da bi ono stalo na prve dvije na koje je naišlo, bez da se poigra ostatkom?

Pročitaj još:

5 knjiga koje mora pročitati svaka žena
Jesi li danas barem jednom pomislila “kako je dobro biti žena”?
Zašto skrivaš lice? – Inspirativna priča

James Nestor – tajna zdravlja je u Dahu – intervju

0

Povodom gostovanja Jamesa Nestora, novinara koji je godinama istraživao temu disanja i daha, u Zagrebu u kinu Studentski centa 22.10.2021. u 19:00 sati postavili smo mu zanimljiva pitanja i

IS: Pročitali smo vašu knjigu o Dahu i moramo priznati da nam je fascinantna. Činjenice koje iznosite i istraživanja koja navodite daju nam svima za razmisliti kako nešto tako jednostavno kao što je disanje radimo pogrešno. Ali nigdje zapravo ne spominjete pušenje koje je u našoj regiji jako velik problem, kako to?

JN: Razlog tome što ne spominjem pušenje je taj što je općepoznato da je ta navika jako loša za zdravlje i išao sam u smjeru da se ne bavim tim dijelom nego da dam pogled na drugu perspektivu. O štetnostima pušenja se jako puno toga zna, uništava plućne alveole i bronhije. Također pušenje jako otežava cijeli proces disanja i svi znaju da ne bi trebalo pušiti. Ali zapravo ono što sam ja istraživao odnosi se na dah i disanje i poboljšanje zdravlja poboljšavanjem disanja. I ja sam sam pušio kao dvadesetogodišnjak i još uvijek volim miris cigarete ali više ne pušim jer znam koliko je to loše za moje zdravlje.

IS: Koliku ulogu igra onečišćenje okoliša na kvalitetu disanja, ima li to utjecaj?

JN: Veliku, jer onečišćenje zraka u gradovima je sve veće i veće. Naš okoliš je sve onečišćeniji. Također od svih umjetnih mirisa i kemikalija zagađeni su i prostori u kojima živimo i to također ozljeđuje naša pluća.

IS: I sami kažete, da vas je na pisanje knjige inspirirala vaša osobna “borba” sa lošim disanjem koje je imalo posljedice na cjelokupno zdravlje. Tu ste zapravo s kolegom Olssonom napravili eksperiment gdje ste mjerili sve vaše vitalne funkcije kada ste 10 dana disali samo na usta i onda 10 dana samo na nos. Što vam je tada bilo najteže?

JN: Najteža stvar je bila spavanje kod disanja na usta, grlo mi se sušilo, često sam se budi, imao sam apneje u snu i hrkao sam. Podatci do kojih smo došli su bili za nas zaprepašćujući, zdravlje nam se pogoršalo, teže smo disali, zamarali smo se. A podatci koje sam prikupio kažu da 60 % ljudi prilikom spavanja diše na usta, a čak 25-50% populacije diše na usta kroz dan, to je jednostavno navika. Nikada više ne bi ponovio taj eksperiment gdje sam 10 dana disao samo na usta. Navika disanja na usta je navika koju bi svi mi trebali promijeniti, jer ako pogledate prirodu, znate li koliko živih bića diše na usta? NIJEDNO, ali mi ljudi smo slijedom razvoja razvili tu naviku koju vježbanjem također možemo promijeniti.

IS: U knjizi ste uveli pojam “pulmonauta”. Možete li nam reći nešto više o tome?

JN: Pulmonauti su zapravo ljudi koji se bave proučavanjem disanja. Za potrebe knjige intervjuirao sam ih jako puno i razgovarao s njima o temi disanja. Među njima je jako puno liječnika, ali su tu i instruktori joge, stručnjaci koji vode vježbe disanja, kojima je dah i disanje i njegovo proučavanje sastavnica zanimanja u životu. Sve te zanimljive priče, istraživanja, vježbe i principe možete naći u knjizi.

IS: Kako sama imam djecu i neke činjenice su me moram priznati osvijestile počela sam ih promatrati dok spavaju i primijetila sam da oboje dišu na usta, uostalom kao i ja. Postoji li metoda kojom se to može izbjeći, ili barem smanjiti.

JN: U knjizi pišem da sam ja lijepio malu trakicu preko sredine usta, toliko nježno da mogu otvoriti usta i meni je pomoglo. Međutim, nikada to ne bi preporučio za djecu, ako ni za početnike. Najbolja metoda je početi preko dana svjesno disati na nos. Zastati i 5-10 minuta disati na nos. Nakon tjedan dana povećati to za 2-3 min i postepeno i polako raditi takve vježbe i dati si dovoljno vremena da ih tijelo usvoji. Kada se to vježba preko dana i kroz dan postane automatizam odraziti će se i na spavanje. Ali kao i svaka promjena u navikama i to je proces. Također odlično je uvesti i prilagoditi ham vježbe. Kako se to radi? Ako pogledate malo istočnjačku kulturu i njihovo pjevanje OM fraze, to je upravo to. Zrak ulazi i izlazi na nos. To djeci također može biti veoma zabavno.

IS: Postoji li još što uz vježbanje? Što ako je to fiziološki problem?

JN: Kako sam opisao u knjizi uslijed evolucije i prestanka žvakanja jako krute hrane kakvu su konzumirali naši predci prije pojave moderne kuhinje došlo je do sužavanja vilice i zagriza kao takvog. Tu se dogodilo da su nam se i otvori za disanje smanjili te nam zubi izašli prema naprijed. Ako ne možete disati na nos, probajte ga jednom do dva puta dnevno isprati vodom u spreju, a ako ni to ne pomaže potražite stručnu liječničku pomoć. Miofunkcionalna terapija je također odličan izbor pa potražite takvog stručnjaka u vašem mjestu ili gradu.

IS: Hvala vam na vašem vremenu, postoji li nešto što biste voljeli još poručiti čitateljima?

JN: Disanje i prisutnost u trenutku te fokus na njega doprinijeti će i smanjenju stresa tako da promjenom navika mijenjate i sebe i cjelokupno fizičko zdravlje. Samo dišite, ali na nos.

Dah je karika koja nedostaje u zdravlju. Od njega sve započinje

0

GOSTOVANJE JAMESA NESTORA U ZAGREBU

Bez obzira na to što jedemo, koliko smo tjelesno aktivni, koliko su naši geni otporni, koliko smo mršavi, mladi ili mudri – ništa od toga nije važno ako ne dišemo pravilno. To su otkrila istraživanja. Dah je karika koja nedostaje u zdravlju. Od njega sve započinje.
James Nestor

James_Nestor2_web_photo_by_Julie_Floersch

Američki novinar James Nestor, autor je svjetskog hita Dah: Nova znanost o izgubljenom umijeću, fascinantnog istraživanja o disanja koji je na listi bestselera New York Timesa proveo 18 tjedana. Povodom objavljivanja njegove knjige na hrvatskom jeziku u izdanju Planetopije, Nestor stiže u Zagreb kada će u Kino dvorani SC-a u petak, 22. listopada, u 19 sati održati predavanje o disanju i utjecaju daha na naše zdravlje.

Nestor je knjigu pisao pet godina proučavajući drevne tekstove te intervjuirajući ronioce na dah, superdisače, znanstvenike s Harvarda, Stanforda i drugih uglednih ustanova koji su potvrdili neke od najčudnijih priča o dahu i disanju. Otkrili su da se naš kapacitet za disanje promijenio tijekom dugih procesa ljudske evolucije te da se način disanja znatno pogoršao od početka industrijskog doba. Otkrili su da 90 % nas diše nepravilno što ili uzrokuje ili pogoršava cijeli niz kroničnih bolesti.

Nadahnjuju saznanja da su neki od tih istraživača dokazivali i da se mnoge suvremene bolesti – astma, anksioznost, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, psorijaza i druge – mogu ublažiti ili izliječiti jednostavnom promjenom načina udisanja i izdisanja.

“Da, različiti obrasci disanja doista mogu utjecati na našu tjelesnu težinu i opće zdravlje. Da, način disanja doista utječe na veličinu i funkciju naših pluća. Da, disanje nam omogućuje da utječemo na vlastiti živčani sustav, upravljamo imunološkim odgovorom i ozdravimo. Da, promjena načina disanja pomoći će nam da živimo dulje.”
 James Nestor, DAH

Foto: Planetopija

Američko društvo novinara i autora proglasilo je Dah najboljom knjigom u kategoriji publicistike za 2020. godinu, a na svoje liste bestselera uvrstili su ga i Los Angeles Times, Wall Street Journal i Sunday Timesa (UK). Knjiga je prevedena na više od 30 jezika, što i ne čudi jer su njezinu važnost prepoznali brojni stručnjaci i autori, a Wim Hof je rekao da je od srca preporučuje.

Njegova prva knjiga DEEP: Freediving, Renegade Science, and What The Ocean Tells Us about Ourselves (Duboko: Ronjenje na dah, odmetnička znanost i što nam oceani mogu reći o nama) objavljena je 2014. i osvojila je brojne nagrade. Svoja je istraživanja predstavljao na Sveučilištima Stanford, Harvard, Yale, u UN-u, UNICEF-u kao i u brojnim medijima.

Događanje se odvija u skladu s važećim epidemiološkim mjerama. Osiguran je prijevod na hrvatski jezik.  Više detaljima i o kupnji ulaznica za predavanje (60 kn) saznajte na
https://planetopija.hr/vijesti/james-nestor-u-zagrebu

Pridruži nam se na 6. retreatu Sjeti se sebe- U sadašnjem trenutku

0

Priušti si vikend samo za sebe i u društvu žena s sličnim pogledima na svijet kao i ti. Na ovom retreatu stavljamo naglasak na SADAŠNJI TRENUTAK.

U vremenu koje od nas zahtjeva da budemo stalno u pogonu i skačemo iz jedne obaveze u drugu zaboravimo na ono jedino što imamo – SADAŠNJI TRENUTAK. Kroz razne jednostavne vježbe ćemo se stopiti s njim i ponijeti to znanje u svakodnevni život.

Za ovaj retreat odabrali smo Boutique Hotel Mali raj*** u bajnoj Opatiji, na samoj morskoj obali, u prekrasnoj uvali između Opatije i Ičića. Nastavak dugogodišnje tradicije restorana obitelji Sesar čiji se san pretvorio u prekrasni hotel. Zdravi hotel s posebnom prehranom i za nepušače. Hotel je na idealnoj lokaciji za provođenje programa zbog duge šetnice, blizine more i plaže na kojoj se održava dio aktivnosti.

Foto: Mali raj

U tri dana proći ćemo posebne vježbe i načine kako da budemo svjesnije sebe u trenutku te metode kako se isključiti iz svakodnevne matrice obaveza

Kroz program te očekuje:
*Walking therapy- terapija svjesnim hodanjem (za sve vrste kondicije jer se radi na svjesnosti)
*Vježbe body tehnike za svjesnost tijela
*EFT za umirenje u svakodnevnom životu
*izrada vlastitog dnevnika mindfulness
* izrada simbola sadašnjeg trenutka
* terapija pričama

U program te očekuje i dovoljno slobodnog vremena za druženje s ostalim sudionicama ili sa samom sobom, kako ti više odgovara.

Retreat vode Ivana Kolić Jović I Danijela Medaković.

Ivana Kolić Jović je spa welness terapeut od 2010. i Body instruktorica od 2013. koja je nakon bogatog šetogodišnjeg iskustva otvorila Centra za kreativan pokret RekreatIvana. Ivana dolazi iz Rijeke i velika je zaljubljenica u osobni i profesionalni razvoj .

Danijela Medaković, urednica portala, certificirana EFT praktičarka, life i happines coach, Mindfullness praktičarka, te NLP master s višegodišnjim iskustvom održavanja retreatova, radionica i individualnih tretmana.

Cilj ovoga vikenda je učenja jednostavnih i svakodnevnih vježbi i mentalnih obrazaca koji će pomoći sudionicima kako bi u svakodnevan život uveli male rituale za što veću svjesnost. I naravno prije svega odmor, pozitivna i dobra energija, punjenje baterija i nova poznanstva.

Kome je vikend namijenjen:
– svima koji se žele opustiti i priuštiti si odmor i nova znanja
-svima koji žele raditi na svom osobnom razvoju
-svima kojima je potreban odmor i odmak od svakodnevice
-svima koji žele steći nova znanja koja mogu lako unijeti u svakodnevicu

Što je uključeno u vikend retreat?
-puni pansion s laganim ručkom
-smještaj u dvokrevetnim sobama
-2 radionice s Ivanom Kolić Jović
– 3 radionice s Danijelom Medaković za podizanje svjesnosti sadašnjeg trenutka
– 2 kreativne radionice povezivanja s vlastitom svjesnošću

Cijena :
FIRST MINUTE do 1.9.2021.- 1850,00 kn (plativo u dva obroka)
REGULAR do 20.9.2021. – 1950,00 kn (plativo u dva obroka)
LAST MINUTE do 6.10.2021. – 2050,00 kn (plativo u dva obroka)Mjesto je rezervirano uplatom akontacije u iznosu od 300 kn i iznos se pribraja cijeni retreata
Prijava putem obrasca: https://forms.gle/dRUUBR1jCUg6ukTt8

Mogućnost spajanja u aute iz Zagreba i Rijeke.

Prijaviti se možeš putem linka https://forms.gle/jqsv4mTK8t9huTXd9


Bruno Šimleša: 2 milijuna koraka za oboljele od raka, upoznavanje Hrvatske i testiranje vlastitih granica

0

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Čini pravu stvar – platforma je za prikupljanje novca namijenjenog dobrotvornim ciljevima, Sve za nju – udruga je žena oboljelih od raka, a Via Adriatica Trial – pješački put od Istre do Dubrovnika, po najvišim vrhovima, dug 11000 kilometara. Povezat će ih i popularizirati Bruno Šimleša svojom akcijom “2 milijuna koraka za psihološku pomoć oboljelima od raka”, jer, kako kaže Bruno Šimleša, tijelo ima veće šanse za oporavak ako je psiha uravnotežena. Donacije već pristižu, a Bruno i supruga Maja marljivo treniraju za put koji počinje 16. kolovoza. Plan je svaki dan prehodati 20 do 25 kilometara. Pješačit će od izlaska sunca do prvih vrućina, odmarati se u najtoplijem dijelu dana i zatim nastavljati dalje, noseći na leđima šatore i potrepštine u ruksacima. Ovo ljeto namjeravaju doći do Knina, a sljedeće godine nastaviti prema Dubrovniku.

Bruno i supruga Maja upravo su se vratili s petodnevnog pješačenja po Velebitu na kojem su se pripremali za “2 milijuna koraka”, a Bruno je o pripremama redovito izvještavao svoje prijatelje na Facebook profilu. Kisnuli su, sklanjali se od vrućina, ali i uživali u buđenjima dana iznad planinskih vrhova i, kako kažu, zaljubili se u Velebit. 

S Brunom Šimlešom razgovaramo o podršci poznatih putnika i medijskih lica, o pripremama za izazov i o opasnostima mogućim na putu na koji jedva čekaju krenuti.

Hodate svakodnevno u jutarnjim satima u okviru priprema za akciju “2 milijuna koraka”. Kakvi su pokazatelji kondicije za vas i za suprugu Maju? Jeste li u formi? Očekujete li da će hod po vrhovima na Via Adriatica biti naporan unatoč kondicijskim pripremama?

Upravo smo se vratili s petodnevne generalne probe u divljini Velebita i zaključak je da smo spremni za početak avanture 16. kolovoza!
Sigurno će putovanje biti naporno jer nije jednostavno svaki dan hodati 20, 25 kilometara i to s 15-20 kg u ruksaku. I tako 1100 kilometara, od Istre do Prevlake, preko naših najvećih vrhova.
Ali isplatit će se. Svaka ta kapljica znoja, svaki užareni mišić, sigurno će se isplatiti.

Odakle je potekla ideja za pješačenje rutom Via Adriatica? Tko se prvi dosjetio -vi ili Maja?

Meni je ideja pala na pamet, ali Maja se brzo uključila. Prvo smo mislili da će biti sa mnom samo nekoliko prvih dana, ali sada se ne da s traila. U jednom će trenutku morati otići jer će kćerkici početi nastava pa da je isprati barem jedan roditelj, a ja ću ostati na brdu.
Imamo snažan motiv da prohodamo čitavu stazu jer cijela avantura ima i humanitarnu notu – skupljamo novac za udrugu Sve za nju koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. I rade to fantastično pa će nam u onim teškim trenucima to sigurno pomoći da napravimo još koji korak, unatoč umoru.

Kakve sve teškoće možete očekivati pješačeći po vrhovima? Je li GPS pouzdano vodstvo? Jesu li mogući susreti s divljim životinjama?

Bez GPS-a nije moguće prohodati Via Adriaticu jer dosta hodamo po neoznačenim stazama. A susreti s divljim životinjama nisu mogući, nego zajamčeni.
I sada smo u ovih pet dana Velebita sreli obitelj veprova, pa i poskoka koji je bio baš na putu, pa smo imali bliski susret s pastirskim psima koji zapravo najviše ulijevaju strah… Ali dok mi ne radimo gluposti i ako ne budemo imali ludu nesreću, trebalo bi sve biti u redu.

Mogući su i problemi s nedostatkom vode ako neki izvor presuši ili bude kontaminiran ili ne nađemo dobro mjesto za postaviti šator pa nešto impromiviziramo, a već treći dan šiba kiša… Ma, mogući su svakakvi problemi, ali snaći ćemo se.

Hodočašća s posvetom su danas dosta česta. Podržavate povezivanje otoka koje je poduzeo Ribafish, a pratili ste i projekt Davora Rostuhara „Ljubav bez granica“. Koji je cilj akcije? S kojim rezultatima ćete biti zadovoljni?

Primarni cilj je skupiti barem 500.000 kuna za udrugu Sve za nju i to će osigurati tisuće sati psihoterapije za oboljele od raka, ali i članove njihovih obitelji. Pokazalo se da tijelo ima neusporedivo bolje šanse za pobjedu ako je psiha na mjestu.
Na linku ispod teksta su sve informacije i upute za doniranje, a kada krene avantura skupljat ćemo donacije i preko KEKS Paya!

Drugi cilj je i upoznati ljepote Hrvatske i prezentirati ih svima koji me prate.

A imam i jedan osobni cilj – testirati svoje granice, debelo izaći iz svoje zone komfora, što ovakvo putovanje definitivno omogućuje. U svakom slučaju, neće biti dosadno.

Hoće li Rostuhar i Ribafish podržati Via Adriatica? Čiju još podršku očekujete?

Trebala bi mi se obojica pridružiti na trailu, bar jedan dan. Riba upravo završava svoju genijalnu avanturu i trebao bih s njime plivati posljednji dan njegove akcije pa kad on konačno skine svoje peraje i malo se odmori, družit ćemo se na nekom od vrhova.

A i Davor je rekao da bi želio svratiti na trail, ovisno o tome hoće li imati prostora unutar ljetne turneje svoje knjige i filma i Ljubav oko svijeta. On i Anđela kreirali su izvrstan projekt i naravno da se međusobno podržavamo. S njim će biti itekako zanimljivo hodati jer ima mnogo više kilometara u nogama.

Još će mi se pridružiti i Doris Pinčić koja je rekla da bi htjela i prespavati pa ćemo vjerojatno osvojiti Vaganski vrh i Sveto brdo, pa i Nevena Rendeli Vejzović koja je također spremna za avanturu.

A imat ću i dva dana otvorena za javnost tako da će svi moći sudjelovati. Ostale dane želim zadržati za sebe i Maju. I planinu. Jer cilj je i malo osluškivati samoću.

Možemo li očekivati Vašu knjigu inspiriranu akcijom?

Ne planiram tako nešto, no nikad ne znaš.
U rujnu će izaći nova knjiga o zdravlju, odnosno o tome kako misli, osjećaji i međuljudski odnosi utječu na naša tijela pa će ta knjiga preuzeti kreativnu pozornicu i trenutačno ne razmišljam o drugim knjigama.

Što kaže kći Anabela na avanturu koju poduzimaju mama i tata?

Mislim da još nije svjesna veličine pothvata, ali polako postaje. Ona će biti na moru s mojim roditeljima i zato smo zapravo i odabrali ljeto jer jedino tada nju možemo sigurno negdje smjestiti, iako ljeto definitivno nije najbolja opcija za ovakvu avanturu. Ali je jedina moguća pa je onda dovoljno dobra!

U svakom slučaju, jedva čekamo taj 16. kolovoza da krenemo!

Informacije i podatci za doniranje su na linku:

https://cinipravustvar.hr/izazov/2-milijuna-koraka-za-psiholosku-pomoc-oboljelima-od-raka/29989

Suze se ne najavljuju

0

O da, i šta onda dobivam? Etiketu da sam preosjetljiva. Na što?

Da, romantični filmovi me znaju rasplakati, pjesma u meni zna probuditi bezbroj emocija . . . No, nitko ne gleda onu dubinu svega toga.

Nećete vjerovati da sam na nešto i bila hladna. Eto,valjda možeš biti i hladan i preosjetljiv. Zanimljivo. No, vratimo se na početak. 

Photo by Dids from Pexels

Početak zvan, potisnuta tuga. Znam da si i ti imala određene izazove u životu koji su te zaista znali zaboljeti. Znam i razumijem, vjerujem i većina. 

Kroz život sam se susrela s boli koja me znala čupati iznutra, koja mi nije dala disati, no u tom momentu moj ego je bio jači od mene. Odlučio je ne pokazati koliko boli. Potisnuo je svu tugu i ljutnju unutar sebe i stvorio ogroman zid. Onaj najgori koji se može stvoriti. Zid hladnoće i zid «Svejedno mi je». 

Nisam tad bila svjesna što s tim radim, no rekla sam samoj sebi, ne želim pustiti suze za osobe koje su me povrijedile. Nekad se ne možeš suzdržati, jer suze same idu. Bez obzira što se trudiš zaustaviti ih. 

Kada sam počela s osobnim rastom i razvojem, osvijestila sam do čega sam se dovela. Dovela sam se do toga da mi je najveća blokada bila primanje ljubavi. Teško je itko dopirao do mene. Nikad neću zaboraviti kad sam bila na jednom predavanju gdje smo vježbali intuiciju i gdje je svatko trebao za drugu osobu reći intuitivno što misli da joj sad u ovom trenutku treba? 

Za svih se govorilo sve i svašta, a kad su za mene trebali reći, nitko nije mogao izraziti točno što je to. I onda je predavač rekao, zagrljaj, samo to, ništa više. Tad sam se raspala i shvatila koliko te potisnuta tuga može zablokirati iznutra.

Znala sam biti u situaciji kada bi osjećala krivnju jer nisam osjećala tugu za neku situaciju za koju bi svi osjećali, a onda bi pogledala neki film i na totalno bezveznoj sceni ja bi se raspala. Plakala bi i plakala, jecala bi koliko bi me to nešto pogodilo.

Sada sam zahvalna na tom iskustvu koje sam prošla. Sada plačem kad god me netko povrijedi, ne dozvoljavam potisnuti ono što treba izaći. Dozvoljavam svom tijelu da to procesuira i otpusti. I to je ok. S tim naravno, dolazi i oprost. Vjerujte najbitnije od svega je praštanje. Svugdje će te moći pročitati o tome. Nije lako, napraštala sam se i vjerujem da još hoću. To je sastavni dio života. Moja odluka je da smo svi različiti i da svi rade najbolje što znaju. Ponekad te netko i povrijedi s postupkom, no tu se opet jave naša silna očekivanja, jer ako mi radimo ovako, očekujemo da i drugi rade tako.

«Kako može to napraviti drugačije, to je krivo.» 

Hmm. . .  koliko puta ste to rekli za nekoga, tko vam je «digao tlak». 

Onda se postavlja pitanje, tko smo mi da određujemo što je krivo, a što je pravo. Svi smo od rođenja prošli određene škole, učili od svoje okoline, a onda i iz vlastitih iskustva, no netko je učio na neke druge načine, netko je primao potpuno suprotna učenja nego mi, zato je normalno da se ne slažemo svi sa svime. Treba prihvatiti to. I ja sam učila prihvatiti i oprostiti. A to što opraštam ne znači da se slažem, već je to moja odluka da otpustim tu situaciju, povredu i emociju koja me guši i da nastavim dalje. 

Nije lako, no potrebno je. Vaše tijelo zaslužuje to, vi zaslužujete to. Vjerujte, ljutnjom štetite sebi, nikome drugome, jer ju vi osjećate, a ne netko drugi. Kao i sve druge emocije. A tuga je ta koja uvijek dođe sa svim tim i u redu je isplakati je. To ja zovem otpuštanjem i čišćenjem tijela.

Tako da drage moje prihvatite i isplačite se bez srama, sve ono što je nakupljeno, a kasnije dolazi samo lakoća.

A ona je ključ svega, zar ne?

Pročitaj još:
Organska komunikacija – sirovo i/ili zdravo?
Muško ženska prijateljstva – mit ili stvarnost?
Prakticirajte Wim Hof metodu uz aplikaciju koja vam pomaže


Otkrijte svoju unutarnju snagu

0

Nakon svjetskih uspješnica „Moć nesavršenstva“ (V.B.Z., 2013.) i „Budite odvažni i činite velike stvari“ (V.B.Z., 2014.) doktorica znanosti i profesorica na studiju socijalnog rada Sveučilišta u Houstonu Brené Brown potpisuje novu knjigu „Otkrijte svoju unutarnju snagu“(V.B.Z., 2020.) posvećenu temi pripadanja s naglaskom na osobnu autentičnost i istinsko pripadanje. Posljednja dva desetljeća svog istraživačkog rada posvetila je izučavanju hrabrosti, ranjivosti, stida i empatije. Upravo su joj otkrića i spoznaje do kojih je došla kao znanstvenica poslužile kao inspiracija za pisanje knjiga (uz navedene tri koje su prevedene na hrvatski jezik, autorica je još dvije knjige: „Rising Strong“ i „Dare to Lead“, a sve su se našle na prvom mjestu liste najprodavanijih naslova „New York Timesa“) i vrlo zapažene TED govore („Moć ranjivosti“ kojeg je održala na konferenciji TEDxHouston 2010. godine bilježi preko 52 milijuna pregleda na YouTubeu).

Istinsko pripadanje duhovna je praksa vjere u sebe i pripadanja sebi u toj mjeri da svoje najizvornije ja možete pokazati svijetu te otkriti svetost i u tome što ste dio nečega i što stojite sami u divljini. Zbog istinskog se pripadanja ne morate promijeniti, nego samo morate biti ono što jeste.

Kad potpuno pripadate sebi tako da ste spremni ostati sami, to uistinu jest divljina – neukroćeno, nepredvidivo područje osamljenosti i traganja. To je mjesto i opasno i predivno, mjesto za kojim tragamo i kojeg se ujedno plašimo. Divljinu nerijetko osjećamo kao nešto ukleto, jer je ne možemo kontrolirati, kao što ne možemo kontrolirati ono što ljudi misle o našoj odluci hoćemo li se osmjeliti otputiti u tu divljinu ili nećemo. No to je zapravo mjesto istinskog pripadanja, najhrabrije i najsvetije mjesto na kojem ćete se ikad naći.

U knjizi „Otkrijte svoju unutarnju snagu“ Brené Brown vješto i dopadljivo kombinira podatke prikupljene u znanstvenim istraživanjima sa stvarnim životnim pričama kako bi čitatelje povela na put spoznaje o tome što je to istinsko pripadanje i kako ga živjeti. Autorica smatra da suvremeno čovječanstvo prolazi duhovnu krizu nepovezanosti i ne razlikuje pripadanje od uklapanja. Istinsko pripadanje podrazumijeva poznavanje samoga sebe i vjeru u sebe u toj mjeri da se osjećamo dobro i kad smo dio nečega i kad ostanemo sami.

Nemojte svijetom hodati tražeći potvrdu da ne pripadate. Uvijek ćete je pronaći jer vam je takva namjera. Nemojte prelaziti pogledom preko tuđih lica nastojeći pronaći dokaz da niste dovoljno dobri. Uvijek ćete ga pronaći jer vam je to cilj. Istinsko pripadanje i vlastita vrijednost nisu roba i mi ne moramo pregovarati o njihovoj vrijednosti s drugim ljudima. Istina o tome tko mi jesmo prebiva u našem srcu. Svoju hrabrost trebamo pokazati tako što ćemo svoje neukrotivo srce zaštititi od stalnog procjenjivanja, osobito vlastitog. Nitko ne pripada ovamo više od vas samih.

U želji da pripadamo, a ustvari da se samo uklopimo u okruženje povinjujemo se drugima i mislimo da će nas više voljeti i prigrliti ako smo što bolji sa svima i u svemu. Time upadamo u zamku perfekcionizma i lovu na osobno savršenstvo. Dokazujemo se na svim poljima, forsiramo pa i pucamo po šavovima kako bismo zavrijedili odobravanje okoline. Grupiramo se s istomišljenicima i distanciramo od onih koji to nisu. Uklapanjem stvaramo iluziju pripadanja često nauštrb onoga što doista mislimo i osjećamo. Izbjegavamo ili umanjujemo vlastita bolna iskustva i istine misleći da će same od sebe nestati i pustiti nas na miru jer se ne uklapaju u onu sliku savršene jedinke i života kojem težimo.  

Bol je nemilosrdna. Privući će nam pažnju. Unatoč tome što je nastojimo prigušiti ovisnostima, batinama je istjerati jedno iz drugog, zagušiti je uspjehom i materijalnim stvarima ili je ugušiti vlastitom mržnjom, bol će nam se već nekako uspjeti obznaniti. Popustit će tek kad je priznamo i pobrinemo se za nju. Ako joj se obratimo s ljubavlju i suosjećanjem, to bi nam oduzelo samo mali postotak energije potrebne da se borimo protiv nje, ali zastrašujuće bi bilo izravno se suočiti s boli. Većinu nas nitko nije poučio kako da prepoznamo bol, imenujemo je i prihvatimo. Obitelj i kultura u kojima živimo smatraju da je priznati bol zapravo izraz slabosti, pa su nas umjesto tome poučavali ljutnji, bijesu i poricanju. No sad znamo da postajemo robovi emocije koju poričemo. Kad priznamo što osjećamo, možemo ponovno izgraditi svoj život i pronaći put koji će nas provesti kroz bol.

B. Brown naglašava nužnost (u)poznavanja i prihvaćanja sebe prije nego se upustimo u te iste procese s drugima te odlučimo kamo i s kime želimo pripadati. Također, ističe nezamjenjivost osobnog kontakta i zajednički proživljenih trenutaka da bismo se doista upoznali s drugima i oni s nama bez tereta stereotipa i predrasuda. Napominje da stvaran život i neposredna interakcija moraju imati prednost pred virtualnim svijetom nimalo ne umanjujući njegove dobre strane. Konačno, istinski osjećaj pripadanja proizlazi iz slobode da budemo ono što stvarno jesmo s ljudima s kojima želimo biti okruženi i koji žele nas takve kakvi jesmo u svom okruženju. Sve ostalo je samo puko uklapanje.

Tihana Malenica Bilandžija




4. konferencija Mame i klinci – Obitelj u vrijeme pandemije

0

Četvrta konferencija „Mame i klinci“ održati će se 29.svibnja 2021 on line iz studija Zagrebu pod pokroviteljstvom Gradskog ureda za zdravstvo Grada Zagreba. Konferencija je besplatna za sve sudionike.

Ovo je link preko kojeg se sudionici mogu priključiti konferenciji: https://www.youtube.com/watch?v=Wylm6dSXBnU

Organizatori konferencije su udruge Abeceda roditeljstva i Najsretnija beba hrvatska

U tijeku je istraživanje u kojem želimo saznati koliko je utjecaj pandemije promijenio život mama i kako se one osjećaju.Anketu možete ispuniti ovdje.

Ovo istraživanje služit će nam kao polazna točka u raspravama na konferenciji MAME I KLINCI, na kojoj ćemo progovarati o temama koje tište roditelje s posebnim naglaskom na majke.

Okupili smo sve interesne skupine i stručnjake koji imaju utjecaj na odgoj djece. Biti majka je najvažnija uloga žene pogotovo u današnje doba velikih izazova gdje su majke suočene s nezaposlenošću, padom životnog standarda i strahom za sutra.
Vrijeme je da pronađemo što više načina kako da javno progovorimo o svim problemima.

CILJEVI KONFERENCIJE:

-senzibilizirati struku i javnost o problemima majki
– informirati i educirati sve interesne skupine i stručnjake koji imaju utjecaj na odgoj djece.
-potaknuti institucije na pronalaženje najboljih rješenja postojećih problema
-potaknuti dijalog svih aktera društva involviranih u ovu temu
– inspirirati gospodarski sektor na društveno odgovorno ponašanje
– networking i razmjena iskustava

RASPORED DOGAĐANJA

10:00-10:05
Otvorenje konferencije

10:05-10:50
Predavanje
ULOGA MEDIJA I MENTALNO ZDRAVLJE U DOBA PANDEMIJE
Danijel Labaš prof. dr. sc.
Redoviti profesor na Hrvatskim studijima Predstojnik odsjeka za komunikologiju

10:55-11:55
Panel
PANDEMIJA IZ DJEČJE PERSPEKTIVE
Debatna skupina djece iz OŠ Tin Ujević

12:00-12:15
REZULTATI ISTRAŽIVANJA
Video mama iz drugih zemalja, objava rezultata istraživanja “Mama kako si?”

12:15-13:45
Panel
UTJECAJ PANDEMIJE NA KVALITETU ŽIVOTA MAJKI

Ivana Portolan Pajić, dr med.
Gradski ured za zdravstvo,

Katarina Marušić, dr.med., psihijatar

Mia Roje Đapić, psiholog i pshoterapeut
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Natko Beck dr. specijalist radiologije Dječja bolnica Srebrnjak

Ivana Šešo, mag.paed.soc
Predstojnica Obiteljskog centra za Grad Zagreb

Dejan Nemčić prof. geografije
Osnovna škola Ivo Andrić

Tina Kirin prof
Ravnateljica OŠ Augusta Cesarca

13:50-14:20
Predavanje
VAŽNOST ZDRAVE PREHRANE ZA JAČANJE PSIHOFIZIČKOG ZDRAVLJA U VRIJEME PANDEMIJE
Nenad Bratković mag.natur., univ.mag.pharm

14:25-14:45
ŠTO POSLODAVAC DOBIVA KAD OSLUŠKUJE POTREBE RODITELJA

14:50-16:00
Panel
PANDEMIJA IZ PERSPEKTIVE RODITELJA
Debatna skupina roditelja

16:05-16:55
Radionica
METODE I TEHNIKE KONTROLE I OTPUŠTANJA STRESA I TJESKOBE
Iva Brčić mag.soc/phil
Predsjednica udruge Najsretnija beba Hrvatska

16:55-17:00
ZAVRŠNA RIJEČ

Renata Ivanović -SexEd otvara važne teme za odrastanje

0

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Tinejdžerima dostupna pornografija na internetu i tabuiziranje razgovora o spolnosti kombinacija je kojom društvo mladima šalje poruku da nisu važni. Školski sustav kod nas i dalje se opire seksualnom odgoju, iako iskustva razvijenih zemalja pokazuju da je u informatičkom dobu otvoren razgovor o spolnosti u društvu nužan za intimno zdravlje mladih i partnerske odnose. Kako bi mladima ponudili otvoren razgovor i stručan savjet, portal Reci.hr započeo je emitirati video-program SexEd u kojem mlada sociologinja i blogerica Paula Brečak govori o temama iz područja intimnosti, o komunikaciji i izražavanju želja. Projekt je startao temom o pristanku i tjelesnoj autonomiji, a nastavio se razgovorom o prvom spoju. Planovi su dugoročni, puno je tema koje treba obraditi kako bi se smanjile predrasude i mladima olakšalo otvoreno izražavanje želja i razvoj zdrave seksualnosti koja će biti izvor zadovoljstva.

Portal Reci.hr startao je prije nešto više od godinu dana, 21. veljače 2020. godine, na Svjetski dan seksualne i reproduktivne svjesnosti. Dosad se afirmirao kao jedno od rijetkih web mjesta na kojem se mogu naći stručni i informativni članci o intimnim pitanjima, o zakonodavstvu u području reproduktivnih prava i odnosa prema seksualnim manjinama.

S Renatom Ivanović, urednicom portala, razgovaramo o projektu Sex.ed, suradnicima i temama koje se otvaraju te o dugoročnim planovima portala Reci.hr.

Portal Reci.hr kreće s projektom SexEd jer se pokazalo da je uzalud čekati državnu inicijativu na tom području. Kojoj je publici namijenjena prva sustavna edukacija o spolnosti na hrvatskom jeziku?

Točno, nema nikakvog smisla čekati državu koja je već kroz tri puna desetljeća propustila organizirati u obrazovnom sustavu seksualno obrazovanje djece i mladih, i prepustila ih, kao i njihove roditelja, ali nastavnike i odgajatelje, da se kojekako snalaze i informacije o tako važnom području života prikupljaju po internetu, jer im je to jedini dostupni izvor. Zato smo kao portal koji se bavi podizanjem svjesnosti o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima odlučili ući u poduhvat produkcije videa s ciljem seksualne edukacije prvenstveno mladih ljudi, onima koji su najviše u potrazi za znanjem iz tog područja života. No, s obzirom na deficit edukacije o seksualnosti, a s druge strane i činjenicu kako i digitalizacija, internetska komunikacija i društvene mreže imaju velik utjecaj i na ovo područje života, naši SexEd videa vrlo su edukativna i informativna svima. Osim toga, riječ je o mogućnosti interaktivne komunikacije, mogućnosti postavljanja pitanja, komentara i sugestija. Jer osim videa, o svim temama koje obrađujemo kroz SexEd videa, o njima istodobno pišemo na portalu, imamo u suradnji seksologe i psihologe koji našim pratiteljima i čitateljima također stoje na raspolaganju za odgovore na brojna pitanja, a bit će tu i tzv. instagram reelsi, kratka videa s kojima ćemo se referirati na aktualnosti u području seksualnosti i onoga što jesu trendovi i nastojati i tu davati pouzdane, točne i provjerene informacije, podatke i činjenice.

Sa snimanja SexEd-a

SexEd vodi Paula Brečak, mlada seks ed blogerica i socioginja koja specijalizira sociologiju seksualnosti. Kako Paula svoja blogerska iskustva primjenjuje u projektu Seks Ed? Zašto ste izabrali video-format?

Paula je jedna izvanredna mlada osoba, koja je jako rano znala u kojem će se smjeru obrazovati, a kako studirati sociologiju i specijalizirati se u području sociologije seksualnosti nije moguće u Hrvatskoj, jer nema tih kolegija – postoji tek po jedan izborni na odsjecima sociologije i psihologije Filozofskog fakulteta – studij je upisala i diplomirala na New York University u Abu Dhabiju. Suradnju u produkciji SexEd videa by Reci.hr dogovarali smo s Paulom pri završetku njezina studija, kad smo otkrili kako na svom blogu obrađuje teme koje su nama na portalu u fokusu. Čim se Paula vratila u Hrvatsku počeli smo s produkcijom videa, a neke od tema koje je Paula obrađivala kroz svoj blog ujedno su i teme koje smo obradili u prvoj sezoni našeg SexEda. Paula svakako koristi svoja blogerska iskustva, više sadržaj onoga što je već istraživala da bi za blog obradila pojedine teme, fenomene, probleme. Paula je i velika svjetska putnica, obišla je gotovo 40 zemalja, i pri svakom svom putovanju koristi priliku istražiti i odnose prema seksualnosti, koji su tu društveni koncepti dominanti, i kako oni utječu na ljude, pa su i ta iskustva i spoznaje vrlo vrijedna pri izradi sadržaja našeg SexEda.

Video format smo izabrali jer je video produkcija danas najbolji način kako na njima zanimljiv i pristupačan način doći do mladih ljudi. Kroz video možemo u relativno kratko vrijeme puno toga reći, plasirati puno informacija, mi u svakom video obrađujemo i kako se u povijesti nešto tretiralo, kako bi dali cijeli društveni kontekst određene pojave i teme o kojoj govorimo. Otvaramo teme koje su stigmatizirane, koje su pune predrasuda, koje koče razvoj tolerancije u društvu, one o kojima se izbjegava govoriti, a sve su one od velikog interesa mladih ljudi i važne su za njihovo odrastanje i da budu zdrave i sutradan samosvjesne i sretne osobe. 

Prva tema programa Seks Ed je Pristanak i tjelesna autonomija. Koji su pokazatelji da je nužno otvoriti temu pristanka kad se govori o spolnosti?

Prije svega objasniti što točno znači pristanak je ona nulta točka od koje moramo krenuti da bismo uopće razgovarali o seksualnosti, o seksualnim i reproduktivnim pravima, o zdravlju… Riječ pristanak se u zadnje vrijeme može često čuti u javnom prostoru, posebice nakon nekoliko pokreta ispovijesti žrtava seksualnog nasilja, koje su nakon puno godina smogle hrabrost i progovorile o traumama koje su preživjele i u dubini duše se nadaju da bi počinitelji mogli odgovarati. I u tim ispovijestima i cijeloj situaciji kad su žrtve progovorile o seksualnom nasilju može se vidjeti kako je reakcija jednog, nažalost, velikog dijela javnosti bila da žrtve zapravo nisu žrtve, jer su u određenom momentu dale pristanak. Zato valja stalno razgovarati o tome što je pristanak, jer je jasno da o tome ne postoji jasan stav, bolje rečeno svijest. Ne mora se dogoditi silovanje da bi se govorio o seksualnom nasilju. To što je, recimo, djevojka s nekim pošla u stan i partner je krenuo tražiti seks, a ona nije bila voljna, znači da nije dala pristanak, jer svojevoljni odlazak s partnerom u stan ne znači i pristanak na seks. Važno je o pristanku govoriti djevojkama, koje često znaju reći da su ušle u seksualni odnos iako ga nisu željele, ali se to od njih očekivalo jer su već dopustile pipkanje. Pristanak se odnosi i na niz drugih stvari, recimo pristanak da netko vaše intimne fotografije koje ste mu povjerili u ljubavi i povjerenju podijeli s nekim trećim ili u osveti objavi na društvenim mrežama. Osvetnička pornografija, dijeljenje eksplicitnih snimki i fotografija online, pa i na pornografskim stranicama, nova su kriminalna djela, koja naši zakoni niti ne prepoznaju. A mnoge se snimke tako kriminalno iskoriste u javnom prostoru nakon nevinog sextinga među tinejdžerima. To su one situacije kad sexting koji je među školarcima jako popularan preraste u sextortion. I tu je važno znati što je pristanak. Kao što je važno mlade osvještavati o nasilju u vršnjačkim vezama. Sve je to dio jednog sustavnog seksualnog obrazovanja za kakvo se mi zalažemo i u kojem cilju smo krenuli s projektom SexED by Reci.hr. 

Koliko ste tema pripremili za emitiranje? Je li projekt dugoročan? Namjeravate  li uspostaviti kontinuitet edukacije i na koji način?

U prvom serijalu imamo deset videa, a projekt planiramo dugoročno. U produkciju nove serije idemo ujesen, a istovremeno tražimo partnere koji će nas u tom smjeru financijski pratiti kako bismo proizveli sve što smo zamislili, jer je tema jako, jako puno.

Kako je organizirana edukacija o spolnosti u drugim zapadnim zemljama? Koje zemlje danas imaju seksualnu edukaciju i u kojoj dobi?

Države na različite načine imaju organiziranu edukaciju i seksualno obrazovanje djece i mladih, o čemu mi često pišemo, jer je ta tema nerijetko top tema mnogih obrazovnih politika u Europi. Sama EU u zadnje vrijeme značajnije potiče kroz niz izvješća, posebice o ljudskim pravima, države da u svoje obrazovne sustave uvode seksualno obrazovanje. Sveobuhvatno seksualno obrazovanje kao obvezan predmet u školi ima organizirana Nizozemska. Edukacija kreće od vrtićke dobi, jer je s njom važno početi odmalena, kada djeca spoznaju svoje tijelo, treba ih znati i podučiti o njemu. Edukacija se provodi vrlo interaktivno, kao radionice, i djeci je ona jako zanimljiva. Uče o sebi, što im se događa u pubertetu, uče o pristanku, o tjelesnoj autonomiji, o seksualnim orijentacijama i toleranciji, o rodnoj ravnopravnosti, o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Edukacija o seksualnosti počinje u vrtićkoj dobi, odgojitelji su educirani na koji način djeci odgovarati na brojna pitanja kad otkrivaju sebe, svoje tijelo, kad propitkuju što tko ima i zašto. Švedska seksualni odgoj i obrazovanje djece i mladih prakticira već sto godina, Finska nešto kraće, a danas kaže čak i uspješnije. Osim toga, obje države imaju na stotine seksualnih savjetovališta za mlade u kojima timovi stručnjaka rade s mladim ljudima i kao savjetnici, liječnici, edukatori… U istim savjetovalištima pomoć mogu potražiti i maloljetne žrtve seksualnog nasilja, jer s tim se žrtvama drukčije radi nego odraslima. Mi naravno za djecu i mlade tako nešto nemamo ni u ideji!

Renata Ivanović, urednica portala Reci.hr

Seksualni odgoj jedna je od aktualnih tema vezanih uz ljudska prava, zaključio je nedavno Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta. Hoće li Portal Reci.hr i dalje inzistirati da se seksualni odgoj uvede u škole?

Svakako ćemo stalno raditi na zagovaranju uvođenja sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole, jer smatramo da je to prvenstveno dužnost države. Osvješćivati kako je država dužna omogućiti obrazovanje djece i mladih u tim područjima znanosti i informirati svoje čitatelje što politika i političari po tom pitanju čine. Istodobno ćemo s ljudima, stručnjacima i entuzijastima koji već godinama isto rade na ovim pitanjima jer im je stalo do djece, pokretati vlastite projekte seksualne edukacije, tečajeve i slično, te raditi i konferencije kakve smo već imali i koje su se pokazale jako korisnima mnogima, posebice nastavnicima i roditeljima, jer su imali prilike puno doznati o ovim temama. Mi imamo jako malo stručnjaka koji se bave ovim područjima znanosti, pa i taj problem otvaramo zagovarajući da se na medicinskim fakultetima omogući specijalizacija iz područja seksualne medicine. Imamo samo jednog liječnika koji ima tu licencu, a naravno nije je mogao steći kod nas nego u Velikoj Britaniji. Imamo tek 13 seksualnih terapeuta i savjetnika kojima se ljudi mogu obratiti s poteškoćama koje imaju u seksualnom životu, a potražnja za takvim stručnjacima je velika. Dakle, puno je tu još posla i u njemu također tražimo partnere, društveno odgovorna poduzeća koja prepoznaju važnost ove priče, da se priključe tim kampanjama.

Portal Reci.hr podržao je i peticiju za uvođenje kaznenog djela osvetničke pornografije koja je uzela maha na internetu, a trenutno su žrtve nezaštićene. Tko su najčešće žrtve, a tko su nasilnici kod osvetničke pornografije? Ima li slučajeva da su žrtve mladići, a ne djevojke?

Peticiju je inicirala udruga B.a.B.e., a mi smo kao portal koji je u više navrata pisao o ovom kriminalu osvetničke pornografije, skupa s njima išli s prijedlogom da se u izmjene Kaznenog zakona koji je bio tada u javnom savjetovanju, svakako u katalog kaznenih djela uvrsti osvetnička pornografija. Ta kriminalna djela, koja žrtvama ostavljaju vrlo često doživotnu traumu, jer se jednom objavljene intimne fotografije ili videa na internetu u tom viralnom svijetu žive zauvijek, naša policija i pravosuđe uopće ne prepoznaju kako treba. Vrlo često ih tretiraju kao prekršaj nedozvoljene upotrebe osobnih podataka, što je katastrofalno, jer se za počiniteljima ne pokreću kazneni postupci, niti ih se nastoji otkrivati. A pošast osvetničke pornografije je golema. Postoji na stotine pornografskih stranica i tzv. grupa za odrasle na društvenim mrežama na kojima objavljuju i dijele slike i videa osoba koje nisu dale pristanak da se njihova intima postane javna. S druge strane, mnogi su od tih materijala nastali ucjenom, što je kazneno djelo, ali policija čin javne objave ne prepoznaje kaznenim djelom. Žrtve mogu biti svi. Djevojke koje su u ljubavi i s povjerenjem pristale na snimanje seksualnog čina, ali nakon raskida veze partner iz osvete objavi snimke ili s njima ucjenjuje da će ih javno objaviti. Mogu biti i osobe koje uopće ne znaju da su snimljene, i to na javnom mjestu, pa se njihove snimke dijele na tzv. grupama za odrasle koje znaju brojati i po stotine tisuća članova, koji uz snimku doznaju i gdje osoba živi, možda i njezin mail i krene seksualno zlostavljanje. Takve su slučajeve počele prijavljivati žene u Srbiji, kad je i otkrivena jedna od platformi na kojoj su se dijelile uglavnom slike i videa iz kategorije osvetničke pornografije. Žrtve su maloljetnici, koji također u trendu sextanja znaju dijeliti svoje intimne fotografije ili snimke, a dokopaju ih se seksualni predatori i nasilnici. Tu valja napomenuti i veliki problem dječje pornografije, a stotine je tisuća snimaka djece koje se koriste na skrivenim stranicama i razmjenjuju među pedofilima, pa čak i na oficijelnim pornografskim sajtovima poput Pornhuba, koji je prije nekoliko mjeseci bio zahvaljujući jednoj vrlo uspješnoj kampanji bio primoran ukloniti 75 posto svog video sadržaja. Riječ je o milijunima snimaka djece i maloljetnika. Najveće mete osvetničke i dječje pornografije su djeca i mladi koji se ne znaju zaštititi, koji ne znaju što je pristanak, koji ne znaju prepoznati što je seksualno uznemiravanje, koji se ne znaju zauzeti za sebe i svoju tjelesnu autonomiju. Koje nismo u najranijoj dobi naučili da ih nitko nema pravo pipkati, pa ni njihovi roditelji, ako im to ne dopuste, ako im to ne odgovara. Mladi koje nismo naučili da su oni jedini ti koji posjeduju svoju seksualnost i jedino oni odlučuju što će s njom činiti.

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.