Barbara Grgić: ”Sreća je melodija koja ti grli srce”

Ako ti je žutila preko glave, onda je upravo Beli Zagreb grad portal za tebe. BZG je netom nakon razornog potresa u Zagrebu pokrenula 23-godišnja Barbara Grgić. Ona ja Kninjakna zaljubljena u Zagreb, a njena super moć je intuicija.

IS: Predstavi nam se u par rečenica.

Barbara: Na papiru sam Barbara Grgić, osnivačica projekta i glavna urednica portala Beli Zagreb Grad, uskoro magistra edukacije hrvatskog jezika, latinskog jezika i hrvatskog latiniteta te digitalna marketingašica. Kada papir maknemo, lovac sam na čudesa. Čovječuljak koji ujutro pretvara kofein u riječi, a navečer govori u notama. Kao prava Vlajina, puno toga kažem, a još više toga kažem pjesmama. „Kad narastem, želim biti“ ne postoji u mojoj glavi. Rastemo svaki dan i uopće se ne želim ograničavati na nešto što „želim postati jednoga dana“. Postojim i živim sad, sačinjena od krajnosti i (ne)kompatibilnosti koje nekad ni sebi ne mogu objasniti, ali s kojima savšeno funkcioniram. Kažu mi da sam hodajući jukebox jer sam u stanju pronaći pjesmu za svaku riječ, a nadam se da ću jednoga dana za svaku riječ moći i napisati pjesmu.

IS: Što je za tebe sreća?

Barbara: Čitati svaku pjesmu kao svoju, rekla bi djevojka na reklami. Sreća je gledati ljude koje voliš kako svakodnevno rastu, makar za nanometar. Sreća je kad se ti ljudi nađu na jednom mjestu, vesele se i pjevaju, a ti si potpuno opijen trenutkom zahvalnosti u kojem ih samo sve gledaš, duboko udahneš i zahvališ se životu što ti ih je poslao jer ni nemaju pojma koliko svojim postojanjem nekome život čine boljim. Sreća je stvarna samo kad je podijeljena s drugima. Sreća su one male „slučajnosti“ koje su došle onda kada su baš trebale. Sreća je melodija koja ti grli srce i razgovara s njim bez riječi. Sreća je samo buđenje, jer mnogi na ovom svijetu za to jutros nisu imali priliku.

IS: Koja je tvoja jutarnja rutina za sretan početak dana?

Barbara: Ako vidim zrake sunca kada otvorim oči, dan je već dobro krenuo. Potom malo lijepih melodija, kofein koji miluje nepce i ja mogu pokoriti svijet.

IS: Kada bi imala jednu super moć, koja bi to bila?

Barbara: Biti onaj „Netko“ iz pjesme „Da sam ja netko“, grupe Indexi, koju je inače napisala legendarna pjesnikinja Maja Perfiljeva.

IS: Tko/što ti je najveća inspiracija?

Barbara: Inspiracija, kao takva, za mene ne postoji. Više vjerujem u moć zapažanja i određivanja trenutka u kojem treba djelovati. Kada imam neku ideju (kada sam opazila trenutak u kojem bi djelovanje prouzrokovalo neki dobar ishod u budućnosti), ne zapisujem je na papir. Rokovnike sam odbacila i služe mi eventualno za recepte (stara škola sam, ne mogu si pomoći), a kada imam neku ideju, kada se dogodio trenutak inspiracije, djelujem odmah, efektivno. U protivnom, dogodi se babaroga prokrastinacija i sve padne u vodu. Ergo, inspiraciju treba pretočiti u djelovanje, a djelovanje u disciplinu. Onda vam je sve oko vas inspiracija – i ljudi i događaji.

IS: Na koji uspjeh si najviše ponosna u svom životu?!

Barbara: Ponosna sam na činjenicu da sam u sasvim novom gradu uspjela stvoriti život kakav sam oduvijek željela. Ponosna sam na to što sam krenula od apsolutne nule u Hrvatskoj, bez veza i rodijaka koji bi nešto sredili. Ponosna sam na to što će iza moga imena uvijek stajati disciplina i poštenje. Ponosna sam što temeljna načela u koja vjerujem ne odstupaju od onih koje živim.

IS: Što je ono što te uvijek podigne kada stvari postanu teške?

Barbara: Glazba. Glazba je moj odgovor na sve vrste problema. Nema tog problema za koji ja ne mogu pronaći melodiju uz koju ću ga lakše prijeći. Valjda to vučem iz djetinjstva, ali kod mene je uvijek nešto sviralo i uvijek nešto mora svirati. Duša gine od tišine, rekao bi Rundek.

IS: Koja je tvoja najveća osobna transformacija?

Barbara: Ovo je zaista teško pitanje. Hm, reći ću ti da sam se toliko promijenila unazad pet godina da bi me osobe koje su me tada znale, trebale ponovno upoznati. Neka temeljna načela i principi su ostali isti, ali promijenili su me ljudi kojima sam se okružila i puno toga sam naučila na putu. Trebalo mi je dugo da naučim predahnuti kada sam umorna, a ne se još više forsirati. Dakle, predahnuti, a ne stati. Previše je želja i entuzijazma u meni. Kako bi Stjepan Bajić rekao: „u meni tuče morlačka krv“ – i teško ju je obuzdati. Kao da je sačinjena od stanica nestrpljenja, inata i pravde. 

IS: Da si slogan na majci, što bi poručila?

Barbara: Ovo je znak da će sve biti u redu.

Ostale objave

INSTAGRAM

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter u nastavku i nikada ne propustite najnoviju objavu.