Asertivnost – najbolji način komunikacije

Različiti ljudi različito se ponašaju u različitim situacijama. Ipak, možemo govoriti da svatko od nas u međuljudskim odnosima i komunikaciji ima određeni prevladavajući stil ponašanja.  

Iz straha da ne naljutimo, razočaramo ili uznemirimo druge i zbog toga ne budemo odbačeni, prigrlit ćemo pasivan stil komunikacije i nećemo tražiti ono što želimo ili odbiti ono što ne želimo. Zbog toga će se često događati da nećemo iznijeti ili ćemo prešutjeti vlastito mišljenje ako pretpostavljamo da je suprotno onome našeg sugovornika. Ljudi s pasivnim pristupom u interakciji ili većinom šute ili puno pričaju, no ne kažu ništa konkretno. Za svoje propuste se ispričavaju nadugo i naširoko. U osnovi pasivnog stila je preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje i da situacija ne bi otišla u „krivom“ smjeru pa će pojedinci skloni ovom načinu komunikacije izbjegavati rasprave i sukobe, teško donositi odluke, odbijati pohvale na svoj račun i podcjenjivati se. U želji da svojim ponašanjem doprinesu skladnim međuljudskim odnosima neće izraziti ljutnju ili bilo koju drugu emociju koju smatraju nepoželjnom što im dugoročno donosi kroničan osjećaj frustracije i nezadovoljstva sobom. S druge strane, unatoč njihovoj namjeri da sve bude idilično u odnosima s drugima, ti isti drugi ih s vremenom počnu doživljavati kao “beskičmenjake“ jer ih počne smetati što otvoreno ne iznose svoje mišljenje i izbjegavaju donositi odluke. Zapanjujuć je podatak da je više od 80% ljudi sklono ne zauzeti se za sebe kad je to potrebno iako znaju da bi trebali.

Photo by Tirachard Kumtanom from Pexels

Postoje, pak, oni koji će bez problema staviti svoje potrebe i želje ispred tuđih tako što će zahtijevati i prisiljavati druge da učine ono što ne žele. Neće se libiti prijetiti ili uvrijediti, optuživati druge za svoje pogreške i tako bježati od vlastite odgovornosti. Iako je ljutito ponašanje glavna karakteristika agresivnog stila, nerijetko je samo paravan za strah, zabrinutost ili nesigurnost. „Agresivci“ pretpostavljaju da će ih se zbog takvog ponašanja shvaćati ozbiljnije i da bolje kontroliraju situaciju, a ono što postižu jest da se drugi ljudi osjećaju povrijeđeno, poniženo i ljutito zbog čega im žele uzvratiti istom mjerom ili ih odluče zaobilaziti u širokom luku.

Pasivno-agresivan stil predstavlja kombinaciju prethodna dva. Osoba će potiskivati svoje prave osjećaje i rijetko javno iznositi svoje mišljenje, no rado će se služiti sarkazmom, manipulirati i ogovarati. Sebe će predstavljati kao žrtvu, a druge optuživati za svoje probleme i frustracije te ih, nerijetko, i podcjenjivati. Osobe s ovakvim obrascima ponašanja dopuštaju da se njihove potrebe i želje zanemaruju, ali će i druge onemogućavati u njihovim nastojanjima da zadovolje svoje. Naizgled mirni, nevini i bespomoćni, a iznutra puni potisnute agresije, frustracije i skrivenih namjera.     

Zasigurno ćete prepoznati u svojoj okolini ljude kod kojih prevladava neki od opisanih stilova, a i same sebe ćete vjerojatno zateći kako u određenim situacijama pribjegavate povlačenju ili prešućivanju svog mišljenja dok u drugoj možda izigravate žrtvu, itd. Naizgled i kratkoročno možemo profitirati od takvih ponašanja, no dugoročno smo uvijek svi na gubitku.

Postoji li ponašanje koje predstavlja win-win situaciju za obje strane u interakciji?

Postoji i naziva se asertivnošću (engl. to assert (glagol) = zauzeti se, zagovarati; assertive (pridjev) = samosvjestan, samopouzdan, uporan). Radi se o obliku ponašanja u socijalnim interakcijama kojim se borimo za svoja prava, u kojem izražavamo svoje želje i osjećaje, te odbijamo nerazumne zahtjeve na način da ne nanosimo psihološku ili fizičku štetu drugim osobama (Zarevski & Mamula, 1998.).

Asertivnost je način interakcije s drugima kojim osoba određuje i štiti svoj osobni prostor i granice, a ujedno poštujući i tuđe. Polazi od pretpostavke da smo svi jednako vrijedni, a svačije potrebe, želje ili mišljenja jednako važni. Iz toga proizlazi da smo u stanju saslušati i poštovati tuđa mišljenja i stavove iako se s njima nužno ne slažemo kao i izražavati svoja bez namjere da ih namećemo drugima ili ih na bilo koji način omalovažavamo i obezvrjeđujemo. Znati zauzeti se za sebe čuva nas od iskorištavanja i manipulacije.

Da bismo uspješno primjenjivali asertivan stil komuniciranja trebamo biti svjesni svojih želja i potreba, ali i tuđih. Svoje ćemo spoznati pažljivim osluškivanjem svog unutarnjeg glasa, a tuđe pozornim slušanjem što nam drugi govore o sebi i svojim životima (vještina aktivnog slušanja). U oba slučaja je nužna otvorenost i iskrenost kako prema sebi tako i prema drugima. U osnovi asertivnosti su samopoštovanje, preuzimanje odgovornosti i učinkovita samokontrola emocija. Na ovim temeljima možemo graditi vlastitu, ali i uvažavati tuđu autentičnost, prostor i granice. Asertivan pristup povećava vjerojatnost da ćemo dobiti ono što želimo (jer ne očekujemo da nam drugi čitaju misli već ih jasno izrazimo); otvara nas prema konstruktivnom rješavanju problema (jer se usmjeravamo na iznalaženje svima prihvatljivih rješenja, a ne da budemo najbolji ili u pravu) i omogućava uspješnije upravljanje stresom (bavimo se onim na što možemo utjecati, a ne na ono što je izvan naše kontrole). Istodobno, asertivnost podrazumijeva poštivanje sebe neovisno o tuđem mišljenju i prihvaćanju; prepoznavanje vlastitih emocija kad se pojave te svjestan odabir hoćemo li ih i na koji način manifestirati; izražavanje neslaganja kad to smatramo potrebnim, ali i aktivno djelovanje u smjeru rješavanja konfliktnih situacija u kojima se zateknemo; iznošenje pohvale, ali i dobronamjerne kritike kao i spremnost na samokritiku, odnosno ispriku za vlastite propuste.

Asertivnost pretpostavlja promišljeno i proaktivno, a ne impulzivno i reaktivno ponašanje bez obzira s kakvim se okolnostima susretali u međuljudskim odnosima. Nekim ljudima ovakav stil ponašanja i komunikacije i prirodno više leži pa ga lakše primjenjuju u praksi, a za sve ostale tu je vježba jer se može naučiti.  

Ostale objave