6 stvari koje osoba s anksioznošću ne treba čuti

Ako ne i ranije, sigurna sam da su ove godine mnogi došli u priliku porazgovarati s osobom koja se nosi s anksioznošću, koja god bila njena priroda i kako god se manifestirala. Ponekad je to izdvojeni osjećaj nemira, ponekad konstantna nelagoda i meškoljenje koje se proteže mjesecima bez nekog očitog razloga. Ponekad i napad panike kad ti se čini da umireš.

U nastojanju da pomogneš osobi, ili možda sebi tako što prekineš onu neugodnu tišinu, možda poželiš posegnuti za nekim od onih dobrih, provjerenih savjeta iz priručnika za mentalno zdravlje koje bi osoba svakako trebala primijeniti. Molim te, nemoj.

Kako i sama već godinama živim s ovom tihom, samozatajnom, ali na trenutke tako zahtjevnom “cimericom”, želim te uputiti na neke od tih riječi koje bi bilo dobro izbjeći spomenuti nekome u situaciji sličnoj mojoj. Možda i tvojoj?

U samim začecima moje avanture (da ne kažem borbe), kada sam polako skupljala hrabrost i učila se dopuštati si da budem ranjiva i pričam o njoj s bliskim mi osobama, skupilo se tu svakakvih prijedloga. Danas znam da je većina bila dobronamjerna, ali kad se tiče tebe same, i tvog života, nešto te od toga samo dodatno izdeprimira, poljulja ionako nisko samopouzdanje, potvrdi da te ionako nitko ne razumije.

Photo by Keenan Constance from Pexels

Izjave koje nam ne pomažu

  • Nije ti ništa. Ako sam trenutno usred napada anksioznosti ili panike, SVE mi je. Čini se kao da se čitav moj svijet raspada i komadi pritom lupaju po svakoj stanici moga tijela. Ružno je, boli, ostavlja posljedice. Nije ništa.
  • Ajde se malo potrudi i izađi van, vidjet ćeš da će biti bolje. Nisam po prirodi asocijalna osoba i druženja s prijateljima visoko su mi na listi prioriteta. Jedan su od načina na koji punim baterije. Pa ipak, često se događalo da bih ta druženja u zadnji tren otkazala, jer je “cimerica” imala tantrum. Naravno, ostajem doma, pokušavam smiriti situaciju. U takvim mi je trenucima izlazak zadnji na listi prioriteta, jer ionako ondje ne bih bila prisutna duhom. Moje bi tijelo bilo s mojim prijateljima, dok bi duh skakao s jednog dijela tijela na drugi, istražujući sve čudne simptome i senzacije kako bi zaključilo što sad sa mnom nije u redu. Pokušala sam izaći u takvom stanju, nije pomoglo. Molim te, nemoj.  
  • Čudno se ponašaš. Je, i ti bi se čudno ponašao da istovremeno pokušavaš smiriti disanje, utvrditi hoćeš li idućih sekundi umrijeti ili samo pasti u nesvijest, ali i ostaviti dojam da si skroz u redu da se osoba pored tebe ne bi brinula.
  • Ovo si već odradila, zašto te opet strah? Ne postoji pisano pravilo o tome koliko puta nešto moraš odraditi da bi strah nestao. Ili ja još nisam na njega naletjela. Svatko je poseban takav kakav je, u ovom slučaju to znači da ću za neke stvari biti spremna kasnije nego netko drugi. I to je skroz u redu. Ako nekog pitaš zašto ga je opet strah, to je skoro kao da pitaš zašto opet jede kad je jutros doručkovao.
  • Znaš, i ja sam jednom imao/la napad panike. Bilo je strašno. Vjerujem. Svaki je napad panike strašan. Čak i nekome tko se s njime susreće na svakodnevnoj razini. Ali molim te, u trenutku kad nisam dobro, ne pokušavaj me utješiti time što si ti nekad bio/la loše. U najboljem slučaju, neće pomoći, u najgorem, osjećat ću se još gore jer ti onda nisam mogla pomoći. Iracionalno, znam. Ali kad je anksioznost bila racionalna?
  • Pretjeruješ. Iz pozicije nekog tko ne zna kako je to živjeti s njom, sigurno. Vjerojatno ti se i moji pokušaji dubokog disanja čine pretjeranim dramatiziranjem. Ali pomažu. Konstatiranje da (prema tebi) pretjerujem, ne.
Photo by Anna Shvets from Pexels

A što onda reći?

  • U redu je ako trenutno nisi u redu. Znaš to i sama, ali lijepo je kad ti i netko drugi „dopusti“ da ne budeš okej.
  • Mogu li ti kako pomoći? Najčešće ne možeš, ali uvijek dobro dođe podsjetiti se da imaš podršku bližnjih.
  • Želiš li razgovarati o tome? U većini slučajeva, razgovor će pričekati. Ali nekad, usred napada panike, razgovor je ono što značajno pomogne.

I posljednje, možda i najvažnije. U trenucima kad nam je teško i kad se po stoti put ljutimo na “cimericu” jer nam ne da spavati, jer moramo čekati svoj red na kupaonicu, na „normalan“ život, ponekad nam ne treba savjet. Ne treba nam ni razgovor.

Treba nam netko tko je tu, tko možda ne razumije u potpunosti ali tu je za nas. To su trenuci kad nam se učini da je ipak mrvicu lakše. Da nismo same. Jer nismo.  

Pročitaj još:
Zašto anksioznost ne treba shvaćati kao neprijatelja?
Smanjiti očekivanja od sebe i drugih – evo kako
Znam ja kako bi ti trebala živjeti, voljeti, odgajati – najgore što možeš reći

Ostale objave